Redatelj: Krešimir Dolenčić
Skladatelj: Stanko Juzbašić
--
Predstava koja je proglašena najboljom protekle sezone. Nagradu hrvatskog glumišta dobili su i Krešimir Dolenčić za režiju, a Zrinka Cvitešić i Goran Višnjić za najbolje glavne uloge. Zrinka Cvitešić je za ulogu Jele dobila i nagradu Orlando i Nagradu Zlatni studio za najbolju žensku ulogu.
--
Mali predio dubrovačke obale koju plače more mirno, plavkasto, sve to tamnije u daljini. Ljubičasti konturi šipanjskoga slikovitog râta zatvaraju na pola zadnju crtu obzorja, dok se na lijevu stranu nebo razlijeva u pučinu. Laki oblaci zasjeli na nebu…Cijeli kraj diše tihim i sjetnim dahom naše melanholične prirode, kad je i nebo nekako zastrto slutnjom zlih dana što će doći.
I to bi bila prva didaskalija Ive Vojnovića. U Dubrovniku, u našem malom Posatu, gdje se igra predstava od ove didaskalije ostalo je more. I ostali su ljudi. Pa smo na probama počeli čitati i zaronili u to more i među te ljude iz nekog drugog vremena. I izronili u isto to današnje vrijeme. Vrijeme. To kako ga mi doživljavamo, taj tijek, ta prošlost iz koje slabo učimo I budućnost u koju pretjerano vjerujemo ili je se pretjerano bojimo, sabili se u tu jednu točku, ekvinocijo. Spojile se crte, more, nebo, oblaci i valovi, nahrupile čežnje, pohlepa, neoprošteni grijesi, preteške ljubavi, ambicije, prepuštanje melankoliji neumitnog kraja; Kraja oluje, kraja lica, uloga, kraja teksta, kraja života, početka nečeg novoga. Sve je tu, netaknuto, u ovom genijalnom tekstu, bezvremenski i svevremenski odzvanja mi na svakoj probi preko prekrasnih ljudi sa kojima sam se zaputio vezati taj brod. U Dubrovniku, na Ljetnim igrama. Na Igrama gdje sam toliko toga čudesnoga doživio.
Odlaze dječaci, mladići, u svakojake Amerike da se više ne vrate. Odlaze u živote, napuštaju nas, ostaju sjetne melodije, lijepi običaji, nedovršene barke, ostaju priče o jednoj Anici I Ivu, o pretužnoj Jeli, o nekim kapetanima, slijepcima koji vide i neveri što ju duša čovjekova podigne. Željni smiraja i bonace, žudimo za tihom uvalom pravde i ljubavi, molimo oprost.
Ps. I neka bude sve to i na spomen učitelju mojemu, Jošku Juvančiću.
Krešimir Dolenčić
--
“Cielito Lindo meksička je narodna pjesma ili copla, koju je 1882. popularizirao Quirino Mendoza y Cortés” [Wikipedia], a potpisivali su je i C. Fernandez, Arnulfo M. Romo, A. Varela, A. de Trueba, J.M. Hadiendiz i drugi, mada se pretpostavlja da stvarno podrijetlo vuče još iz kastiljanskih stanza 17. stoljeća, koje su pjevale o pustolovinama gorskih krijumčara. Lako je mogla biti poznata i Ivu Vojnoviću u vrijeme dok je pisao Ekvinocijo, a strofa koja pjeva:
“Ptica što napusti svoje gnijezdo
I nađe ga zauzetim, to je i zaslužila.”
neodoljivo asocira na lik i djelo Nika Marinovića.
