pobjednik natjecanja Ferdo Livadić
dobitnik nagrade Hrvatske glazbene mladeži Ivo Vuljević
Donacijskim koncertom Mladi za mlade zaključiti će se glazbeni program u Dvoru. Na njemu će nastupiti najbolji mladi hrvatski glazbenici, pijanist Jan Niković, dvostruki pobjednik 20. međunarodnog natjecanja mladih glazbenika Ferdo Livadić i gitarist Lovro Peretić, dobitnik nagrade Hrvatske glazbene mladeži Ivo Vuljević, uz komorne sastave Umjetničke škole Luke Sorkočevića.
--
Sav prihod od kupljenih ulaznica, kao i donacija, ide za podršku mladim glazbenicima Umjetničke škole Luke Sorkočevića, kako bi im se omogućilo sudjelovanje na nacionalnim i regionalnim natjecanjima.
IBAN za donacije: HR6524070001100020011(naznačiti DONACIJA MLADI ZA MLADE)
--
Edvard Grieg: Suita Iz Holbergova vremena (obr. G. Seymour / Vanda Đanić)
Prelude
Marta Kekez, violončelo
Iva Nodilo, violončelo
Tia Duper, violončelo
Lovro Marković, violončelo
Đive Ćatić, violončelo
mentorica: mr. art. Vanda Đanić, prof. savjetnik
Jean-Baptiste Barrière: Sonata br. 10 za dva violončela, u G-duru
Adagio
Allegro prestissimo
Lovro Marković, violončelo
Đive Ćatić, violončelo
mentorica: mr. art. Vanda Đanić, prof. savjetnik
Vittorio Monti: Csárdás (obr. Dora Kamber i Pero Škobelj)
Dorotea Bagović, violina
Zita Medo, violončelo
Daris Omerčahić, gitara
mentorica: Dora Kamber, univ. spec. mus.
Domenico Scarlatti:
Sonata K. 380, obr. Carlo Marchione
Sonata K. 208, obr. Lovro Peretić
Sonata K. 178 obr. Lovro Peretić
Petar Iljič Čajkovski: Lipanj (Barkarola), iz Godišnjih doba, op. 37a (obr. Antoine Fougeray)
Agustín Barrios: Mazurka appassionata
K. A. Craeyvanger: Introdukcija i varijacije na temu iz opere Strijelac vilenjak Carla Marije von Webera
***
Frédéric Chopin:
Elegija za violončelo i glasovir, op. 24
Largo
Iva Nodilo, violončelo
Mia Klinac, glasovir
mentorica: mr. art. Vanda Đanić, prof. savjetnik
Antonio Vivaldi: Četiri godišnja doba, RV 315, „Ljeto”
Presto (Oluja)
Paula Ćatić, violina
Lena Eva Crnjak, violončelo
mentorica: Dora Kamber, univ. spec. mus.
Robert Schumann: Klavirski kvartet u Es-duru, op. 47
Andante cantabile
Marta Ćatić, violina
Karmen Begić, violina
Iva Nodilo, violončelo
Mia Klinac, glasovir
mentorica: Dora Kamber, univ. spec. mus.
Joseph Haydn: Sonata u h-molu, Hob. XVI:32
Allegro moderato
Tempo di Menuetto
Finale: Presto
Claude Debussy: Estampes / Otisci
Pagodes
La soirée dans Grenade
Jardins sous la pluie
Franz Liszt: Rhapsodie espagnole / Španjolska rapsodija
--
Uz nastupe mladih i nagrađivanih glazbenih profesionalaca – solista, čut ćemo i nastupe nešto mlađih glazbenika, zacijelo budućih profesionalaca, no u komornim sastavima. Glazbenici-školarci provest će nas kroz niz ugođaja i stilova, od barokne oluje preko romantičarskih suzvučja do mađarskoga folklora.
A Jan Niković i Lovro Peretić izdvojili su nekoliko važnih djela sa svojih repertoara:
Franz Joseph Haydn (Rohrau, 1732. – Beč, 1809.) proveo je trideset godina u službi obitelji Esterházy (točnije, princa Nikolausa), našavši tamo svoj odgovor na dilemu mnogih skladatelja: stalno zaposlenje i rad po zapovijedi, ili slobodnjačko stvaranje uz egzistencijalne rizike. Prije rada na imanju Esterháza, gdje je bio od 1761. do 1790. godine, Haydn je u Beču bio vrlo cijenjeni skladatelj-slobodnjak. I ondje je, a i u plemićkoj službi, kao dvorski kapelnik, pisao doista mnogo: između ostaloga, 104 simfonije, 83 gudačka kvarteta i 32 komada za mehaničke satove (Flötenuhr, stolni, ili veći ukrasni sat koji sadržava mehaničke orgulje, čiji se zvuk mogao „programirati“). Pisac Erik Tarloff zapisao je da je Haydn „najrazboritiji i najuravnoteženiji od skladatelja, a njegove su namjere uvijek jasne, njegovi postupci providni.“
Haydn je napisao 55 sonata za instrumente s tipkama i njima postavio okvire ove glazbene vrste u razdoblju klasike. Haydnov odmjereni glazbeni okvir donosi i iznenađenja, u detaljima, kakvom malom obratu, ili neočekivanoj stanci. U njegovo doba postupno se prelazi s dominacije čembala na fortepiano, što također polako utječe na stil skladanja. Godine 1776. Haydn je napisao šest klavirskih sonata pa i večerašnju Sonatu, oznake po Hobokenu XVI:32. Sonata je u molu, kojem se Haydn vraća i u reprizama iste građe. Prvi stavak, naravno, donosi dvije kontrastne teme - prva je sažeta, čak kao da se šulja, druga više motorična i obilježena kromatskim nizom. Središnji stavak je menuet, no u ulozi inače uobičajenog polaganog stavka, delikatan ples za koji je potreban filigranski pristup, dok je molski Trio, srednji dio stavka, ponovno „odlučniji.” Završni stavak je poletan, s mnogo ponavljanja tonova i pokojom dramatičnom stankom. Mnogi muzikolozi upozoravaju da odmjereni „Papa Haydn” u ovoj svečanoj sonati zaziva i onodobni, emotivni, književni stil Sturm und Drang.
Claude Achille Debussy (St. Germain-en-Laye, 1862. – Pariz, 1918.) studirao je na Pariškom konzervatoriju, na kojem su mu prigovarali što se ne pridržava pravila komponiranja (iako je 1885. svejedno osvojio cijenjenu francusku stipendiju Prix de Rome). Nakon francuskih utjecaja, otkrio je glazbu Palestrine, ruskih autora te se na kratko oduševio Wagnerom, no poslije je rekao da je tada „prekrasan suton pogreškom zamijenio za zoru“. Debussy je također bio iznimno zainteresiran za glazbe drugih kultura. Često je rabio nezapadne ljestvice, arhaične nizove, moduse, pentatoniku, cjelostepenu ljestvicu – bio je to utjecaj Istoka, ali i posljedica harmonijskih postupaka, odnosno pomicanja prema „razbijanju“ tonaliteta. Za više je skladbi bio inspiriran pjesništvom te je glazbu vezivao uz vizualne podražaje (ali odbijao titulu „impresionističkog“ skladatelja). Napisao je orkestralne komade, pjesme, inventivna kratka klavirska djela, gudački kvartet, operu Pelléas et Mélisande i jedno od najznačajnijih orkestralnih djela svojega doba, Preludij za poslijepodne jednog fauna.
Djelo Estampes – Otisci – Debussy je napisao 1903. i posvetio prijatelju, slikaru Jacquesu-Émileu Blancheu. Riječ Estampes najčešće se rabi u likovnim smislu, na primjer kao otisak kod gravura. Ova je tri stavka Debussy skladao u Burgundiji, a u to je doba u jednom pismu zaključio: „onaj tko si ne može priuštiti putovanje, zamijeni ga maštom.” I naslovi stavaka – Pagode, Večer u Granadi, Vrtovi na kiši – upućuju na šarolike polazne točke koje su Debussyja nadahnule (a Maurice Ravel je smatrao da je i on možda svojom Igrom vode utjecao na ovo Debussyjevo djelo).
Za stavak Pagode Debussy je bio nadahnut javanskim gamelanom koji je čuo na Pariškoj izložbi 1889. Početnoj pentatonici ipak dodaje još tonova, a prva oznaka za izvedbu je délicatement et presque sans nuances – delikatno i gotovo bez nijansi – što ukazuje na želju za suzdržanošću, koja se poslije povlači, a građa usložnjava.
Na Večer u Granadi potakao ga je, među ostalim, koncert „andaluzijske glazbe iz maurskih vremena” s Pariške izložbe 1900. Debussy je jednom dotad bio u Španjolskoj, ali drugo je dopunio maštom, baš kako je prije zapisao, i dao svoj doprinos francuskoj viziji Španjolske kao „zemlje kontrasta.” I ovdje autor želi suzdržan početak, s uputom o sporom tempu i nonšalantnosti, ali nakon ubacivanja svoje verzije maurske glazbe energičnost raste, a klavir čak imitira prebiranje po gitari (možda najavljuje drugoga večerašnjeg glazbenika..). U napetom stavku Vrtovi na kiši Debussy citira tradicijske pjesme i spaja raznolike glazbene utjecaje; navodno je želio prikazati i zaigranost djeteta na kiši; a zvonkost na kraju skladbe tumači se kao da je ipak – izišlo sunce.
Franz Liszt (Rajnof, 1811. – Bayreuth, 1886.), skladatelj i jedan od najvažnijih pijanista svojega doba, učio je glazbu u Mađarskoj od oca, u Beču od Czernyja i Salierija, a u Parizu je svirao po salonima te učio na privatnim satovima. Paganinijevu virtuoznost Liszt je želio prenijeti na klavirsku glazbu. Živio je u Ženevi, u Parizu, u Weimaru, poslije je često boravio u Mađarskoj, kojom se oduševljavao, a i ona njime, zapadajući u pravu lisztomaniju. U Zagrebu je publiku oduševio 1846. godine. Kasnijih je godina počeo skladati veća djela i postao vođom Novonjemačke škole u glazbi, a zatim većinu vremena provodi po samostanima u Italiji, položivši čak, 1865. godine, jednostavne zavjete i nazvavši se Abbé Liszt; piše i sve više sakralne glazbe. U Lisztovom se opusu isprepliću originalne skladbe i preradbe tuđih djela, među kojima ima transkripcija za drugi instrument, novih djela na posuđenu temu, potpourrija. Virtuozni klavirski komadi, nadahnuti pijanistički recitali, uvođenje majstorskih radionica, ali i programnih simfonijskih pjesama, u glazbeni svijet – Lisztova su ostavština.
Španjolsku rapsodiju napisao je 1863. ili 1864., u samostanu pokraj Rima, kamo se povukao nakon smrti sina pa kćeri i gubitka nade da će žena s kojom je u vezi dobiti razvod, da bi se oni mogli vjenčati. Skladao je, kako je rekao, prisjećajući se putovanja po Španjolskoj i Portugalu dvadesetak godina prije. Posegao je za dvama poznatim melodijama, koje obrađuje nakon kadencnog uvoda, bile su to La Folia (Follia) – jedna od najstarijih europskih melodija / harmonijskih progresija, koja je vjerojatno podrijetlom iz Španjolske, a obradili su je i Lully, Corelli, Marais, poslije i Rahmanjinov – i ples Jota iz Aragonije.
Giuseppe Domenico Scarlatti (Napulj, 1685. – Madrid, 1757.), talijanski barokni skladatelj, sin skladatelja Alessandra, radio je u Italiji, Portugalu i Španjolskoj. U Rimu je, među ostalim, bio glazbeni ravnatelj jedne od kapela crkve sv. Petra u Rimu, za koju je pisao crkvenu glazbu, a napisao je i nekoliko opera. U Lisabonu je bio glazbeni ravnatelj na dvoru kralja Ivana V. te je podučavao kraljeva brata Antonija i njegovu kćer Mariju Bárbaru. Za nju je poslije napisao većinu svojih sonata za čembalo, a kad se ona udala za španjolskoga prijestolonasljednika (poslije Ferdinand VI.), Scarlatti je za parom otišao u Španjolsku, gdje je proveo ostatak života.
Nepoznati autor Scarlattijeve je sonate opisao kao „Bachove Preludije koji su pošli na Mediteran na odmor”. Od 555 sonata, desetak je napisao za violinu i continuo, tri za orgulje i ostale za čembalo, a u njima je ostvario niz sviračkih i harmonijskih inovacija te vještu ornamentiku. Potaknule su, kao što se vidi i večeras, niz obrada. Pijanist Ben Laude opisao je Sonatu K. 380 (oznake „K” dolaze od Kirkpatrick, po čovjeku koji je sastavio danas prihvaćen popis Scarlattijevih djela) kao „antifonski dijalog zamišljenih instrumenata u dvorskoj procesiji”. Sonatu K. 208 čembalist Scott Ross nazvao je „najsretnijom od sonata, s najviše sunčane svjetlosti”, a Sonatu K. 178 gitarist Bradford Werner opisao je kao „kratko, ali virtuozno djelo... idiomatski prikladno i za gitaru”.
Obrađivač Carlo Marchione (Rim, 1964.) gitarist je i profesor na Muzičkoj akademiji u Maastrichtu.
Glazbu Petra Iljiča Čajkovskog (Votkinsk, 1840. – Sankt Peterburg, 1893.), za mnoge i „najromantičkijeg“ i „najromantičnijeg“ skladatelja, karakterizira bogatstvo melodija i boje, dramski intenzitet, vješta orkestracija, nacionalni elementi, sve u kozmopolitskoj, strožoj formi, uz poteze koji se smatraju zvukom „ruske duše“. Sam je govorio da mu je u glazbi najvažnija ljepota. Francuskoga podrijetla po majci, a ukrajinsko-kozačkoga po ocu, učio je za državnoga službenika, a glazbom se počeo baviti u Ruskome glazbenom udruženju. Ono je potom postalo Konzervatorij u Sankt Peterburgu, gdje je Čajkovski studirao kompoziciju, u klasi Antona Rubinsteina, a poslije je predavao na Moskovskom konzervatoriju.
Godišnja doba, za klavir, Čajkovski je napisao 1875. na narudžbu glazbenoga časopisa Nuvelist iz Sankt Peterburga, koji je svakoga mjeseca objavljivao note jednoga stavka, a uz nazive mjeseci, Čajkovski je dodao i opis, u ovom slučaju – Barkarolu.
Obrađivač Antoine Fougeray (Chinon, 1988.) gitarist je i osnivač izdavačke kuće Editions Fougeray.
Agustín Pio Barrios Mangoré (San Bautista de las Misiones, 1885. – San Salvador, 1944.) glazbom se počeo baviti u rodnome Paragvaju, čija je glazbena tradicija utjecala i na njegov glazbeni izričaj. Uskoro je postao cijenjeni gitarist, „Paganini gitare“, kojega je sviračko umijeće odvelo na turneje po Europi i Južnoj Americi. Razvijao je i nove metode poučavanja sviranja gitare i bio jedan od najutjecajnijih skladatelja za gitaru svojega vremena, pišući i instruktivne etide, ali i kompleksnija djela za koja treba prava virtuoznost. Njegov opus sadržava folklorna djela nastala prema tradicijskim pjesmama Latinske Amerike, neoklasična djela, nastala prema baroknim i romantičkim uzorima, kao i duhovne skladbe. Pretpostavlja se da je dio njegovih zapisa i skica za skladbe nestao, odnosno da su ih ukrali neki od njegovih učenika nedugo nakon njegove smrti (za koju se čak tvrdilo da je izazvana trovanjem).
Strastvenu mazurku Barrios je skladao 1919., a imala je i podnaslov Duša Maríe Esther, prema dami u koju se zaljubio u Brazilu.
K. A. Craeyvanger (Carolus, ili Karel, Arnoldus Craeyvanger; Utrecht, 1817. – 1868.) bio je nizozemski skladatelj, gitarist, violinist i pjevač, uspješne izvođačke karijere. Vodio je nekoliko glazbenih društava, podučavao i vodio Utrechtski studentski orkestar. Objavio je jedanaest djela, među kojima su sačuvana dva djela za gitaru: Tri nokturna i večerašnja Introdukcija. Na jednom se koncertnom programu spominje i Fantazija na Schubertovu pjesmu, koja nije pronađena.
Lovro Peretić za svoj je album, koji je objavila diskografska kuća Naxos, snimio i ovu skladbu (kao i dvije Scarlattijeve sonate u vlastitoj obradi, jednu Barriosovu skladbu i još nekoliko djela). Na portalu Presto Music o Peretićevoj su izvedbi zapisali da „njegova izvedba Craeyvangerove posvete Weberu otkriva raznolikost i ekspresivnost skladbe”.
Jan Niković (Zagreb, 2001.) hrvatski je pijanist i pobjednik brojnih renomiranih natjecanja. Njegovo muzičko obrazovanje počinje kod profesorice Ele Korbar, a trenutačno studira kod profesora Rubena Dalibaltayana i usavršava se kod profesorice Natalije Trull. Jan je i stipendist Međunarodne glazbene akademije u Lihtenštajnu.
Početkom prosinca 2023., Jan Niković osvaja 3. mjesto na prestižnom međunarodnom natjecanju James Mottram u Manchesteru. Nedugo prije toga postao je i dvostruki laureat 20. međunarodnog natjecanja mladih glazbenika Ferdo Livadić, te su mu dodijeljene nagrade „Ferdo Livadić” za najbolju muzičku osobnost i nagrada Grada Samobora i Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja. U 2023. godini vrijedno je izdvojiti i Natjecanje u Radovljici u Sloveniji, na kojem je Niković osvojio 2. nagradu, kao i posebnu nagradu za najbolju izvedbu skladbe ibero-američkog kompozitora.
Jan Niković često nastupa u Hrvatskoj i u inozemstvu: Njemačka, Italija, Lihtenštajn, Austrija, Brazil, BiH, Slovenija, Španjolska, Rusija, Poljska, Portugal, Rumunjska… Predstavio se i kao solist u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog uz Zagrebačku filharmoniju i maestra Matiju Fortunu te Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije i maestra Ivana Huta, a nastupao je i sa Zagrebačkim solistima, kao i uz kvartet Rucner. Posebno se ističe njegov nastup s Kraljevskom filharmonijom iz Liverpoola, pod ravnanjem maestra Dominga Hindoyana. Godine 2021. održao je zapažene recitale u Skrjabinovom muzeju u Moskvi i Muzeju Ermitaž u Sankt Peterburgu.
Sedmerostruki je dobitnik nagrade „Oskar znanja” koje dodjeljuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a 2020. je primio i Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2022. pobijedio je na Međunarodnome pijanističkom natjecanju Val Tidone (Italija) te na10. hrvatskome natjecanju mladih glazbenih umjetnika Papandopulo u Zagrebu, a primio je i Nagradu za najbolju umjetničku suradnju na 55. tribini Darko Lukić, za recital koji je održao sa sopranisticom Josipom Bilić. Višestruki je pobjednik državnih natjecanja kao solist i kao član komornih sastava. Jan je ujedno i pobjednik sljedećih međunarodnih pijanističkih natjecanja: Mladi virtuozi, Giuliano Pecar, Sonus op. 2, EPTA natjecanje, Zlatko Grgošević, Ars Nova. Dobitnik je i brojnih posebnih nagrada, a 2020. je osvojio Yamaha Scholarship Award koju dodjeljuje zaklada Yamaha Music Foundation of Europe.
Njegovi mentori uključuju velika pijanistička i pedagoška imena kao što su Eliso Virsaladze, Milana Chernyavska, Sergio Tiempo, Claudio Martinez Mehner, Rena Shereshevskaya i drugi. Odabran među 12 kandidata iz cijeloga svijeta za Junior Music Camp u Barceloni, gdje je imao priliku raditi sa svjetski poznatim pijanistom Lang Langom i nastupiti s njim četveroručno, što je rezultiralo i drugim nastupom uz Lang Langa na stadionu Allianz Arena u Münchenu pred 70 000 ljudi i u izravnom televizijskom prijenosu.
Prilikom dodjele nagrada na 20. međunarodnom natjecanju Ferdo Livadić, 2023., u obrazloženju nagrade za Jana Nikovića stajalo je: „Zadivljujuća je njegova potpuna predanost glazbi, u čiju su službu upregnuti ne samo prsti i glava nego i cijelo biće. Riječ je o doista nesvakidašnjem spoju virtuoznosti, mašte i promišljenosti.”
Lovro Peretić (Zagreb, 1995.) u ranoj je dobi počeo učiti gitaru uz vodstvo prof. Xhevdeta Sahatxhije u Glazbenoj školi Pavla Markovca u Zagrebu. Godine 2019. diplomirao je s pohvalama na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Darka Petrinjaka. Za vrijeme studija jednu je godinu proveo u programu razmjene studenata na Visokoj školi za glazbu i ples u Lilleu, studirajući s prof. Judicaëlom Perroyom, a 2022. je u klasi profesora Perroya završio i dodatni dvogodišnji studij na Visokoj školi za glazbu u Ženevi. Dobitnik je Dekanove nagrade i Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu. Danas se smatra jednim od vodećih gitarista mlađe generacije koji redovito koncertira na svjetskim pozornicama i osvaja brojne nagrade na najprestižnijim natjecanjima klasične glazbe.
Peretić se tijekom studiranja usavršavao radeći s vrhunskim glazbenicima kao što su Zoran Dukić, Marcin Dylla, Lorenzo Micheli, Ana Vidović, Paolo Pegoraro, István Römer, Łukasz Kuropaczewski, Ricardo Gallén, Marco Socías, Pavel Steidl i drugi. Koncertirao je diljem Hrvatske te u Njemačkoj, Švicarskoj, SAD, Belgiji, Rusiji, Poljskoj, Španjolskoj, Danskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Finskoj, Estoniji, Italiji, Francuskoj, Austriji, Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Rumunjskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Grčkoj kao solist i komorni glazbenik. Nastupao je i održao majstorske tečajeve na mnogim prestižnim svjetskim gitarističkim festivalima i u sklopu raznih ciklusa koncerata, uključujući Pariški i Londonski međunarodni festival gitare, Glazbeni festival „Vladimir Spivakov” u Moskvi, Festivale gitare eu Zagrebu ei Antwerpenu, festival José Tomás Villa de Petrer i dr.
Osvojio je više 30 nagrada na međunarodnim natjecanjima, od kojih valja istaknuti prve nagrade na natjecanjima Guitar Foundation of America, Changsha International Guitar Competition, Liechtensteiner Gitarrentage (Lihtenštajn), natjecanjima Boris Papandopulo u Zagrebu, Andrés Segovia u Velbertu, Anna Amalia u Weimaru te na ovim festivalima i natjecanjima: Zagrebački festival gitare, festival gitare u Antwerpenu, natjecanje Enrico Mercatali u Goriziji, Peja International Guitar Festival, Sarajevo International Guitar Festival (BiH), Međunarodno natjecanje komorne glazbe „Paola Ruminelli”, Splitski festival gitare, Mörski festival kitare, Međunarodno gitarističko natjecanje „Porečki tirando”, Međunarodno gitarističko natjecanje „Ida Presti”. Peretić je osvojio druge nagrade na natjecanjima Fernando Sor u Rimu, međunarodnom gitarističkom natjecanju „Ilse and Nicolas Alfonso” u Bruxellesu i Volos Guitar Competition te treću nagradu na Concours international de guitare d'Antony.
U 2020. godini, Peretić je pobijedio na 3. Eurostrings natjecanju, najvažnijem europskom natjecanju za gitaru koje mu je donijelo priliku održati brojne koncerte i majstorske tečajeve tijekom 2021./2022. u 18 zemalja Europe. Posljednji i najveći uspjeh Peretić je ostvario prošle godine pobjedom na natjecanju Guitar Foundation of America – Američke gitarske zaklade - u SAD. Ta mu je pobjeda donijela snimanje prvog nosača zvuka za prestižnu diskografsku kuću Naxos te opsežnu jednogodišnju koncertnu turneju od pedesetak koncerata u 2023./2024. godini u SAD i Kanadi.
Osim kao solist, redovito nastupa u raznim komornim skupinama među kojima valja izdvojiti gitarski trio Evocación koji je snimio svoj prvi album za izdavačku kuću dotGuitar koji je objavljen u ožujku 2020. godine. Osim u komornim sastavima, Peretić je kao solist također nastupao i sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Zagrebačkim solistima i dr.
Dobitnik je Nagrade Ivo Vuljević 2023. godine, a ocjenjivački sud ovako je objasnio odluku: „Poseban je talent za mladoga glazbenika imati sposobnost da svoje interpretacije izgrađene tehničkim umijećem zaodjene specifičnom ljepotom tonskog izraza kojim svaka takva interpretacija zadobiva odsjaj osobnosti interpreta.“
--
Lovro Peretić (c) Nikola Predović
