75
Dubrovačke ljetne igre
Dubrovnik Summer Festival
10/7 - 25/8 2024
Menu

M. Držić: Hekuba

Izvedbe
24. srpnja / srijeda / 21:30h
Tvrđava Lovrjenac
Ulaznice
M. Držić: Hekuba

M. Držić: HEKUBA

glazbeno-scensko djelo

Ansambl Dialogos

Katarina Livljanić

povodom 45. obljetnice upisa povijesne jezgre Dubrovnika na UNESCO-ov Popis svjetske baštine

--

Hekuba

Prema tekstu Marina Držića (1559) i Lodovica Dolcea (1543)

Ansambl Dialogos

Uloge:

Katarina Livljanić, Hekuba

Francisco Mañalich, duh Polidora, Poliksena, Polinesto

Tonko Podrug, Ulise

Milivoj Rilov, Agamemnon

Srećko Damjanović, sluga

--

Kor:

Kantaduri

Joško Ćaleta, glas i umjetničko vodstvo

Srećko Damjanović, glas

Nikola Damjanović, glas

Tonko Podrug, glas

Milivoj Rilov, glas

--

Instrumenti:

Norbert Rodenkirchen, flaute, dvojnice

Albrecht Maurer, viela, lijerica

Francisco Mañalich, viola

--

Režija, scenografija, kostimi, titlovi: Sanda Hržić

Glazbeno vodstvo, libretto: Katarina Livljanić

Glazbena rekonstrukcija: Katarina Livljanić, Francisco Mañalich, Joško Ćaleta

Instrumentalna glazbena rekonstrukcija: Norbert Rodenkirchen, Albrecht Maurer

Glazbeno-scenska izvedba s titlovima na hrvatskome jeziku

Prijevod: Vojo Šindolić i Katarina Livljanić

Rasvjeta i tehnika: Srećko Damjanović

--

Jeste li se kada uplašili vlastitih misli, jeste li ikada bili toliko duboko ranjeni da ste od bijesa i boli pomislili na jedino olakšanje - osvetu? Ako već ne poznajete trojansku kraljicu Hekubu, bilo bi dobro da je upoznate.

Priča

Priča o Hekubi okružena je morem i vjetrom. Rat je završio,Troja je uništena, umorni grčki vojnici sjede na spaljenoj no man’s land i hoće kući. No vjetar staje i lađe ne mogu isploviti. U tome trenutku uzaludne bonace kada je sve ustajalo i nepomično, treba zamoliti bogove da nešto pokrenu, žrtvovati nešto što je teško dati. Duh mrtvoga grčkoga heroja Ahila podiže se i traži za žrtvu najveće blago, Poliksenu, Hekubinu kćer, kako bi se Grcima dao vjetar u jedra.

Priča o Hekubi pokrenuta je nesanicama kroz koje plamte proročki snovi. Hekuba u snu vidi i pad Troje i smrt Poliksene, ne znajući da je čeka još jedan užas: njezin najmlađi sin Polidoro, kojega je otac za rata uz veliko blago povjerio prijatelju Polimnestoru, nastradat će, i to od prijateljeve ruke. Iz pohlepe za zlatom, Polimnestor dječaka baca u more.

Poliksenina smrt je teška, ona dolazi od neprijatelja, od sudbine, od znaka bogova. Ona je zalog za vjetar, za pokret iz post-ratne kaljuže. No, Polidorova smrt boli više, to je besmislena smrt, to je smrt povjerenja u najbližeg prijatelja, to je oteti život iz najnižih ljudskih instinkta.

Hekuba se od dostojanstvene kraljice pretvara u pomahnitaloga demona koji jedini izlaz vidi u osveti, te ide od jednog do drugoga ratnika tražeći od njih objašnjenje ili pomoć. Odisej je već umoran od svega, dvostruk i lukav, Agamemnon je moćni macho spreman za paktove, Polimnestor je cinični lažljivac i oportunist. Uz Agamemnonovu pomoć, Hekuba će Polimnestora privući u tabor gdje će mu se osvetiti trojanske žene - iskopat će mu oči i usmrtiti djecu.

Priča o Hekubi svoj smiraj nalazi u svjetlu koje preplavljuje tamu. Hekuba prolazi kroz katarzu osvete, a Polimnestor kroz mrak svojega sljepila počinje vidjeti u budućnost i proriče tuđe sudbine.

Projekt Dialogosa

Dialogos crpi inspiraciju za ovu glazbeno-scensku izvedbu Hekube iz dva renesansna izvora. U 16. stoljeću venecijanski polihistor Lodovico Dolce (1508-1568) preveo je na talijanski Erazmovu latinsku verziju (tiskanu 1506.) Euripidove antičke Hekube (480-406. prije Krista). Dolceova je elegantna stihovana priča o Hekubi utjecala na Marina Držića (1508-1567) da u Dubrovniku preradi Dolceov tekst i napiše vlastitu stihovanu dramu na hrvatskom jeziku. Izvedena je u Dubrovniku 1559., nakon što je dvaput zabranjivana, jer su je lokalne vlasti smatrale previše - turbulentnom. Dolce i Držić, dva mediteranska blizanca rođena i umrla istih godina, danas počivaju u dvije venecijanske crkve koje dijeli par koraka i pokoji uski kanalić ustajalog jadranskog mora kojim ne puše vjetar. Njihove dvije republike, Dubrovačka i Serenissima, stajale su kao dvije utvrde oko tog istoga Jadranskog mora, u doba kada su Dolce i Držić pisali svoje Hekube. Jesu li se ikada upoznali?

Glazba

Kreacija ansambla Dialogos križa Dolceovu i Držićevu verziju priče, Grci i Trojanci pjevaju i suprotstavljaju se na starim talijanskim i hrvatskim dijalektima u ovom djelu za solo pjevače, instrumentaliste i malu skupinu tradicijskih pjevača iz Dalmacije koji komentiraju radnju poput kora…

Glazba naše Hekube rađa se u Dialogosovu laboratoriju koji improvizacijskim tehnikama crpi u dubrovačkim i venecijanskim izvorima 16. stoljeća, te u oporoj tradicijskoj glazbi dubrovačke regije sačuvanoj do danas.

A izvora je izobilje: u venecijanskim salonima, ridottima i accademiama, sastajalištima humanista, muziciralo se u različitim sastavima, izvodile su se preradbe madrigala za glas i instrumentalnu pratnju te improvizirana pjevana poezija. Cantori al liuto, poput Ippolita Tromboncina, kojega spominje i sam Lodovico Dolce, pjevaju uz lutnju ili kakvo drugo glazbalo, a izvori spominju i parodije schiavona koji pjevaju uz violu da braccio na iskrivljenom venecijanskom dijalektu. Za Dolceovu tragediju Troiane, nesačuvane glazbene intermedije napisao je skladatelj Claudio Merulo, tadašnji orguljaš u sv. Marku. Cornelio Frangipane, autor Tragedie (1574.) spominje Merulovu glazbu i u svome djelu, prisutnu ne samo u intermedijima i korovima između dramskih scena, nego čak i u deklamaciji teksta različitih uloga! Nažalost, također je riječ o glazbi čiji su zapisi izgubljeni, no sačuvani oblici pjevane poezije poput strambotta, giustiniana, gregeschi, postoje u brojnim venecijanskim izdanjima 16. stoljeća te svjedoče o poroznim granicama između visoko sofisticirane predaje renesansne polifonije i njezinih adaptacija u svijet pjesnika-pjevača u humanističkim salonima i kazališnim predstavama.

S druge strane Jadrana, u renesansnom Dubrovniku, glazba je prisutna u različitim kontekstima: Accademia dei Concordi (Akademija složnih) okupljala je dubrovačke humaniste, no tu je i francuski skladatelj Lambert Courtois zanimljiva polifonog opusa, aktivan u glazbenom životu grada... 1533. scenski je izveden hrvatski prepjev Polizianova Orfea s brojnim uputama o pjevanju, a 1548. Držićeva komedija Tirena nosi na naslovnoj stranici podatak o moreschi, ratničkiom stiliziranom plesu koji je do danas preživio na obližnjem otoku Korčuli. Spomen pastirskih plesova i moresche predstavljaju tako kontrast i neku vrstu « kreativnog sudara » pučke slavenske kulture s kulturom venecijanskog utjecaja.

Upravo je taj susret različitosti vodio rad na stvaranju glazbe u našoj Hekubi: eksperimentiranje s ulomcima melodija Ippolita Tromboncina, Claudia Merula, Lamberta Courtoisa služilo nam je u razvijanju vokalnih linija na rubu improvizacije uz instrumentalnu pratnju, katkada na pragu izmedju govora i pjevanja. S druge strane, pučko pjevanje dubrovačkog kraja te korištenje instrumenta lijerice, sačuvanoga do danas u tradicijskoj glazbi, vodilo nas je kroz stvaranje i dramatsko razvijanje upravo toga « kreativnog sudara » dvaju susjednih, ali različitih svjetova.

Rezultat je glazbena predstava u kojoj se svevremena snaga grčkog mita susreće s venecijanskom renesansnom finoćom i hrapavom silinom Dalmacije na pragu Otomanskoga carstva. I kao što su Dolce, Merulo, Držić... djeca svoga vremena, te njihova djela nisu rekonstrukcije antičkih tragedija, nego renesansna umjetnost, tako smo i mi djeca ovoga vremena, te je naša "dvoglava", venecijansko-dubrovačka Hekuba, novo djelo nadahnuto prošlošću.

U današnjem svijetu koji sve više voli crno-bijele podjele na dobre i zle, Hekuba je priča o dobrima koji mogu biti zli i zlima koji se mogu smilovati, Hekuba je priča o ljudskoj duši u svoj svojoj dubini i nedokučivosti, o tami koja može biti svjetlo, o sljepilu koje može postati vid.

Neka dobri vjetar zapuše i Hekuba će krenuti prema vama.

Katarina Livljanić

--

Fotografija (c) Željko Karavida

Multimedija

Sponzori | Donatori | Pokrovitelji | Medijski pokrovitelji