--
Ivona Šimunović rođena je u Dubrovniku 1979. godine gdje je završila srednju Umjetničku školu Luke Sorkočevića, smjer slikarski dizajner. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2002. u klasi profesora Zlatka Kauzlarića Atača. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 2006. godine. Izlaže na samostalnim i grupnim izložbama. Osim slikarskim, bavi se i pedagoškim radom. Od 2020. radi kao kustos pedagog u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik gdje sudjeluje u osmišljavanju, organizaciji i realizaciji edukativnog programa Umjetničke galerije Dubrovnik. Od 2022. članica je Kulturnog vijeća Grada Dubrovnika. Njezini se radovi mogu pronaći u privatnim i javnim muzejskim kolekcijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Dubrovniku.
--
Smještena na području Pustijerne, dijelu grada koji je u 14. i 15. stoljeću bio naseljen bogatim trgovcima i patricijskim obiteljima poput Gundulića, Ranjine i Kaboge, crkva svetog Stjepana ispisuje još stariju prošlost. Sam naziv Pustijerna potječe od latinskog izraza post terra, prevedeno kao izvan grada, odnoseći se na poluotok smješten uz dubrovačku luku.
Crkva svetog Stjepana najstarija je sakralna građevina u Dubrovniku čiji spomen nalazimo već u 10. stoljeću, dok arheološka istraživanja ukazuju i na raniju izgradnju crkve predromaničkog i romaničkog stila datirajući je već krajem 8. stoljeća.[1] Crkva je nakon velike trešnje 1667. godine bila napuštena te se njezinim ostatcima koristilo za različite namjene (groblje, kosturnica) do konačnog konzerviranja crkve bez krova. Utjelovljenje je ovo ideja engleskog viktorijanskog pisca i kritičara Johna Ruskina koji snažno opovrgava čin restauracije povijesnih građevina kao postupka koji briše autentičnost i povijesnu vrijednost zalažući se isključivo za konzervaciju građevine s minimalnim intervencijama u kojoj se prepoznaje patina vremena: tragovi, propadanje, istinitost građevine. Iako se liturgija u crkvi obavlja na blagdan sv. Stjepana (3. kolovoza), prostor konzervirane i djelomično rekonstruirane crkve ogoljenih zidova ostavlja prostor za ambijentalnu nadopunu koja podrazumijeva nadovezivanje i na samu narativnu nit crkvene prošlosti.
Autorica Ivona Šimunović svojim radom na razmeđu slikarstva i instalacije ulazi u prostor bremenit prošlošću od koje ne bježi, već koja postaje polazna točka njezina promišljanja umjetničkog rada. Prema legendi se upravo u crkvi sv. Stjepana svećeniku Stojku ukazao sv. Vlaho upozoravajući ga na opasnost od napada Mlečana nakon čega postaje zaštitnik grada.
Druga legenda pak navodi kako ovu starohrvatsku kraljevsku crkvu daje podići hrvatski kralj Stjepan Miroslav sa svojom kraljicom Margaritom 948. godine. Izložbom se autorica obraća upravo njoj, hrvatskoj kraljici Margariti, koja sa svojim suprugom daruje važne relikvije crkvi sv. Stjepana nad kojom kasnije podiže crkvu čiji lokalitet do danas ostaje skriven od pogleda i svakodnevne gradske vreve. Nakon muževe smrti, u tuzi, trajno se nastanjuje u Dubrovniku gdje postaje dumna te živi baš uz crkvu u kojoj je kasnije i sahranjena.
Sam naziv izložbe odražava koncept tzv. vizualnog pisma kojim se autorica obraća Margariti kao ženi. Šimunović se priklanja motivu kruga, svojem prepoznatljivom lajtmotivu koji u svakoj seriji svojih radova skoro mantrički ponavlja. Na koloristički neutralnoj povijesnoj pozornici crkve Šimunović odvažno smješta instalaciju koja se sastoji od pet slika velikih dimenzija u prostor oltara, središnjeg mjesta liturgije i znaka Božje prisutnosti i žrtve. Veličina i raspored slika, u kojem je središnja slika simetrično obrubljena dvjema slikama u istim razmacima sa svake strane, doprinosi monumentalnosti i izrazitoj vertikalnosti koje nas vraćaju u sferu praiskonskog i totemskog.
Motiv kružnice snažno je simbolički prisutan u opusu Šimunović te ovdje, smješten u prostoru crkve, poprima dodatnu duhovnu dimenziju. Kružnica kao geometrijski oblik bez početka i kraja u kršćanstvu simbolizira beskonačnost, odnosno vječnost te sam prikaz Boga kojemu su ova svojstva pridružena. Ostvarena u arhitektonskom motivu rozete, obliku hostije tijekom euharistije ili pak likovnom motivu aureole, odnosno svjetlosne kružnice, označava božansku prisutnost i transcendentalnost. No u radu Šimunović ova je kružnica geometrijski i prostim okom nedovršena, pozivajući promatrača na ulazak u duhovnu i transcendentalnu sferu koja će upotpuniti oblik cjelokupnog kruga. Na platnima, u kojima miješa tkaninu, papir i boju, autorica upisuje tek polukrug, namjerno nepravilno ostvaren u činu ljudske nesavršene ruke. Nesavršenost i sirovost ostvarene su i u samoj teksturalnosti slike, enformelistički naglašenoj korištenjem snažnog impasta i procesa gnječenja i potiskivanja papirne mase i tkanine. Površina slike postaje poligon za brojne utore i nabore koji prizivaju dojam teksture stare i izborane kože koja u sebi ima upisano proživljeno iskustvo života.
Dodatno osvijetljeno minuciozno promišljenom rasvjetom, platno postaje živi organizam te iz materije prelazi u život, iz fizičkog u metafizičko. U materičnost i nedovršenost umjetničkog djela upisan je i postulat vjere, dubokog osjećaja predanosti u prostoru oltara koji označava ulazak u novi život putem čina krštenja, spajanja dviju duša putem čina vjenčanja te sam odlazak duše. No nedovršenost materičnog kruga dovodi nas i do pitanja odnosa konkretnog, odnosno konkretiziranog oblika vjere, poput vidljivih i opipljivih simbola (križa, svijeće), i apstraktnog u vjeri koje označava misaonu i nevidljivu stranu vjere. Ona zahtijeva posebnu usredotočenost, učenje, promišljanje, shvaćanje teoloških i filozofskih koncepata vjere koji nadilaze razum i aktiviraju čovjeka da razmišlja i osjeća stvari izvan granica danog materijalnog svijeta. Nedovršena kružnica, dodatno koloristički akcentuirana, u čijim je utorima upisana mistika sjene, predstavlja istovremeno materijalni i nematerijalni svijet: materijalni svijet u kojem je Margarita živjela svojim tijelom i s kojom autorica uspostavlja dijalog prizivajući njezinu žrtvu, tihi i smireni život, predanost i odanost, ali i nematerijalni svijet u kojem se poziva na nematerijalnu, misaono završenu kružnicu u prostoru iznad same instalacije, prostoru konkretne tišine i apstraktne buke. Simbolika kruga duboko je ukorijenjena u kulturološkom, mitološkom i religijskom pojmu žene jer označava cikličnost života utjelovljujući plodnost kao prirodan ciklus i posebnu majčinsku zaštitu važnu za opstanak svih vrsta zemaljskih bića. Metaforično prikazana u krugu, koji svojom membranom u potpunosti štiti i obuhvaća objekt, figura žene već tisućljećima njeguje svoju posvećenost, privrženost i urođeni osjećaj za brigu o potomcima, ali i materijalnom i nematerijalnom nasljeđu.
Margariti kao ženi, ali i kao kraljici, povijesno je dodijeljena uloga jedne od važnijih protagonistkinja čiji je doprinos dubrovačkoj kulturnoj i duhovnoj baštini nedovoljno naglašen. Autorica izložbe kroz svoj rad želi ukloniti prašinu, i metaforički i fizički, s njezina imena i samog lokaliteta te se tako referira na promatranje i zapažanje zaboravljenih povijesnih frekvencija u tisućljetnom ambijentu Pustijerne.
[1] Nikolina Topić, Ivana Radić, Petra Rajić Šikanjić, Mato Ilkić: Crkva sv. Stjepana u Dubrovniku – višefazno groblje i inventar nalaza (Dubrovnik: Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, br. 57, 2019.)
--
Foto (c) Miho Skvrce
--
