Otvorenje izložbe | Viktor Daldon: Svjetlo Sjevera

Izvedbe

06. kolovoza / četvrtak / 21:00h

Atrij palače Sponza

Otvorenje izložbe | Viktor Daldon: Svjetlo Sjevera

Autor: Viktor Daldon

Kustosica: Petra Golušić

Viktor Daldon je rođen 1972. godine u Dubrovniku, gdje završava srednju elektrotehničku školu. Upisuje 1995. Pedagoški fakultet u Rijeci (Odsjek likovne umjetnosti), a 1996. godine nastavlja studij na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je u klasi Eugena Kokota 2001. godine i dobitnik je rektorove nagrade za slikarstvo iste godine. Djela mu se nalaze u privatnim i javnim zbirkama. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetrnika. Radi u Umjetničkoj školi Luka Sorkočević u Dubrovniku. Izlagao je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Slika kao dokaz

U slikarstvu Viktora Daldona događa se hodanje po čistinama do kojih se dolazi ulaskom u zakrivene razine više-značenjskih nanosa boje i slojevitosti procesa. Naznačuje se ornametika, upisuju se riječi ili slovo, odaje se oku apstrahirana forma. Razni oblici se pojavljuju iz rada suptilnog i snažnog rječnika. Vidi se uslojavanje slike jednostavnim formama koje su uvijek završene u krajnjoj točki. Kretalje se događa. Slike su svjedoci prisutnosti. One su tragovi. Iskazuju opći proces.

Upisuje autor Black latter na praznu uprljanu površinu označenu minimalnim zapisom crnih traka koje se uprizoruje iz dubine djela. Otvara se prostor za bezgraničnim u slici. Od sadržaja se odustaje; polako i mudro. Ide se u opće zone da bi se sagledalo pojedinačno.

Rad Daldona prisutan je u apsolutu. On ima u sebi duboku fragilnost.

Umjetnik slika crvene slojeve slike po otiscima sobo-slikarskog ornamentalnog zapisa. Djelo je ulazak u duhovni inerijer gdje se sve odvija po zakonu svemira. Naizgledni nered nosi u sebi sve pravilnosti kretanja (po sebi) i mira. Autor u scene igre oblika i mirovanja kaosa, upisuje Aurora (latinski - zora, rimska božica svitanja, sestra Sunca i Mjeseca, izjednačena s grčkom božicom Eos.). Navodi vidljivo i teže vidljivo ime. Iskazuje se ideja polarne svjetlost koju potpisuje naziv boginje. Kod polarne svjetlosti raspršene su svijetle plohe nalik na osvijetljen oblak. Njega Daldon izriče u slici. U Gotic eye upisuje umjetnik velikim štampanim slovima naziv djela te bilježi crtama dva oka od kojih je jedno zatvoreno i drugo je otvoreno. U praznini slike se piše i predočava mišljeno. Gothic eye simbolizira uvid, svijest i povezanost s mističnim. Predstavlja sposobnost gledanja ispod površine.

U vizualnom pismu pohranjena je energična gesta i profinjeni oštroumni odnos prema harmoniji.

Svijet koji se pojavljuje u igri prikazivanja ne stoji kao odslik (Abbild) pored zbiljskog svijeta, već jest taj sam svijet u povišenoj istini njegova bitka.[ Hans-Georg Gadamer: Istina i metoda, Veselin Masleša, Sarajevo, str. 167] Pokazalo se da je ‘znak’ takav element temetike bitka. Dakako, na nekom se znaku, iako možda tek u nesigurnom određenju, sadržajni momenti mogu razdvojiti od formalnih, ali i sadržajna i formalna obilježja mogu sâma fungirati kao znakovi, pa se tako pokazuje da pojam znaka leži mnogo dublje.

‘Znak’ – definiran kao ‘ostali bitak’ (Hegel), kao ‘drugi bitak’ (Kierkegaard), kao ‘posrednik’ (Ch. Morris) ili kao ‘nepotpuni bitak’, kako mi ovdje želimo reći, kojega je modalni karakter određen kao ‘surealnost’ – taj znak, dakle, funkcionira u smislu sintaktičke (relacija prema drugim znakovima), semantičke (relacija prema značenjima) i pragmatičke (relacija prema čovjeku i njegovom društvu) odnosno komunikativne dimenzije. Estetički procesi, što u načelu pripadaju cjelokupnom horizontu ‘pravljenja’ u kojemu nastaju, postaju vidljivi i ocjenjuju se estetički predmeti, uključivši i umjetnička djela, mogu se svesti na ‘znakovne procese’, a estetika je teorija klase estetičkih znakova i proces iz kojih oni potječu.[ Max Bense: Estetika, Otokar Keršovani, Rijeka, 1978., str. 130]

Proces je Daldona jasan i istinit.

Cjelokupni rad se svodi u istraživanje istine bivstvovanja.

Osnovna ideja se čita unutar četiri ruba slike. Susretanje i suočavanje sa suvremenim svijetom ostvaruje se u djelu kao objektivizirani duh (Hegel). Riječ je, dakle, o prijelazu od znakovnog svijeta koji realnost ‘znači’ na znakovni svijet koji ‘jest’.[ Max Bense: Estetika, Otokar Keršovani, Rijeka, 1978., str. 60] Ono što nazivamo znakom shvaćamo danas kao trodimenzionalnu tvorevinu, kao tvorevinu sa tri stupnja slobode. Svaki znak može imat neko značenje; u tome se sastoji njegov semantički stupanj slobode. Svaki se znak može opet povezati s drugim znakovima i tvoriti nova znakovna obličja i nizove znakova; u tome se sastoji njegov sintaktički stupanj slobode; i napokon, svaki znak možemo promatrati u njegovom odnosu prema praksi, prema čovjeku; u tome leži njegov pragmatički, njegov komunikativni stupanj slobode.[ Ibid., str. 184] U slobodi izričaja umjetnik se giba beskrajima: svjetla, tajnovite magičnosti i metafizičke običnosti.

On slika slojeve koji metafizički kotinuiraju u dubinu slike i van njezinih okvira.

/…/ ujedno smo sastavni dio tog svijeta kojeg vidimo, nismo promatrači izvana. U njemu prebivamo. Naša je perspektiva iznutra.[ Carlo Rovelli, Sedam kratkih lekcija iz fizike. Zagreb: Vuković & Runjić, 2017, str. 78] Daldon je pisac, filozof, istraživač itd. Proučava estetičku egzistenciju koja je vitalno i duhovno stanje čovjeka. Preispitivanja su jednostavna u srži. Umjetnik dolazi do supstancije koju razmatra u bitku.

Bilo da je rječ o oku koje nas gleda, slovima koje odaju misao, ornamentu koji se ukazuje ispod slojeva boje i dr.; uvijek je prisutna janoća uvida u mišljeno i zapisano. Ona se čita u cjelini avanture kojom se markira: neprestalnost kretanja po sebi i vječnost mira.

Oslobođen od svega suvišnog autor zalazi u područje onotologije.

Slike su otisci kretanja. Daldon proučava kretanje po sebi. Mudro ga mapira u slojevitost rada. Stvara se kartografija mira spontanosti i suptilnosti.

Slika je dokaz prisutnosti univerzalnog. Ona je zrcalo jednostavnog bivstvovanja.

Vječni San

Rodio na krilima nauvijek mladolike Svjetlosti,

Koja traga koprenu možebitnog

I kroči diljem Vremena

Tkajući bezbrojne vrste Bića.

Tajna je ostala nijema,

Značenje ovog hodočašća,

Beskrajna pustolovina postojanja

Čiji se juriš nebom

Rasplamsao u nepregledne kovitlace staza,

Nakon čega je znanje napokon sjevnulo iz mraka