Prijevod i adaptacija: Frano Čale
Redatelj: Paolo Tišljarić
Dramaturginja: Antonela Tošić
Scenografkinja: Vesna Režić
Kostimografkinja: Ana Mikulić
Oblikovatelj svjetla: Marko Mijatović
Autor glazbe i oblikovatelj zvuka: Žarko Dragojević
Oblikovatelj video projekcija: Miran Brautović
Jezični savjetnik: Maro Martinović
Koreografkinja: Linda Valjalo
Asistentica scenografkinje: Nikolina Kuzmić
Asistentica kostimografije: Petra Andrić
Inspicijentica: Ivana Ljepotica
--
Frano, kafetijer: Hrvoje Sebastijan
Gospar Lukša: Marijan Nejašmić Banić
Dživo, trgovac: Edi Jertec
Blage, njegova žena: Angela Bulum
Karlo, tobožnji konte: Antonio Agostini
Lukrecija, njegova žena: Marija Šegvić
Giselle, balarina: Srđana Šimunović
Zore, vlasnica kartašnice: Mirej Stanić
Toni, Franov djetić: Bojan Beribaka
Inspektor: Boris Matić
Furesti i Maškare: članovi plesnog studija Step'n Jazz
--
Dramski program 75. Dubrovačkih ljetnih igara iznimno je sadržajan i šarolik, a festivalskoj će publici donijeti, osim uzbudljivih gostovanja i omiljenih repriznih naslova, nastavak promišljanja i razvoja dinamičnih koprodukcijskih i ambijentalnih koncepcija kao i velike premijere. I ovog će ljeta prva dramska premijera biti koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Marina Držića – kultna Goldonijeva Kafetarija u prijevodu i adaptaciji Frana Čale na dubrovački govor, koju će redatelj Paolo Tišljarić postaviti na Držićevu poljanu. Na Igrama je Kafetarija premijerno postavljena u režiji Tomislava Radića 1978. godine na Gundulićevoj poljani također kao predstava Kazališta Marina Držića, a na repertoaru se zadržala punih deset godina. Iako je njena radnja smještena u precizan povijesni kontekst u fokusu će biti aktualnost, vitalnost komedije, ironija, oštrina, manipulacija informacijama, današnji odnos prema vrlinama i manama koje autor suptilno portretira te mogućnost promišljanja o mehanizmima koji reguliraju društvenu dinamiku.
--
„Negda se pila rakija, a sad je u modi kafa.
Gulozarija je porok kojemu nema ni kraja ni konca,
koji sveđ krešiva kako čovjek više stari.“
Carlo Goldoni (1707. – 1793.) jedan je od najvećih i najplodnijih talijanskih, pa i europskih komediografa, libretist i kazališni reformator. Godine 1750. napisao je djelo La bottega del caffe, komediju u tri čina u kojoj Veneciju prikazuje kao grad koji je u to vrijeme već bio u opasnosti da zaboravi na svoje dostojanstvo i podlegne iskušenjima progresivne komercijalizacije. Autorov potez da za mjesto radnje odabere baš kavanu, kao socijalno žarište tog vremena, logičan je potez s obzirom na to da drama prikazuje “svijet u malom”. Goldoni je unutar stvarnog i metaforičkog javnog prostora kavane, gdje se pilo to mondeno piće - kava, stvorio bogati, lako prepoznatljivi, svijet tračeva, ekstravagancije i nesporazuma oko briljantne literarne kreacije Don Marzija - gospara Lukše - prototipa stalnog posjetitelja koji zna sve o svakome. U pozadini komično deformirane Venecije, „pošteni plemenitaši i čestite žene“ zatiču se u poročnim situacijama s okorjelim kockarima i profesionalnim šarlatanima u paradi likova mudro odabranih iz onoga što je Goldoni nazivao "univerzalnom hordom ljudi".
Po narudžbi Kazališta Marina Držića iz 1972. godine, Frano Čale prevodi komediju La bottega del caffe i adaptira je u dubrovački kontekst i dubrovački govor. Kafetarija, jedna od najvećih festivalskih uspješnica, premijerno je, u režiji Tomislava Radića, 1978. godine postavljena na Gundulićevoj poljani kao predstava u koprodukciji s kazalištem, a na repertoaru se zadržala punih deset godina, sve do 1987.
Nakon Brešanove verzije iz 2016., koja Kafetariju rekontekstualizira u 70-e godine prošlog stoljeća, za 75. Dubrovačke ljetne igre, redatelj Paolo Tišljarić, kavanski mikrokozmos u kojem se svatko može prepoznati, vraća na početak 20. stoljeća, u vrijeme kad su kavane bile epicentar svakog društvenog zbivanja (u Veneciji je prva otvorena 1720., dok su se prve kavane u Dubrovniku pojavile već početkom 19. stoljeća). Frekventnom cirkulacijom ljudi u Franovoj kafetariji, starosjediocu Lukši, glavnoj kundurici u Gradu, zagarantirano je posjedovanje svake informacije o životnim navikama njegovih sugrađana, ali i poneke putnice – dovoljno je samo načuliti uho. Revitalizacijom kultne Čaline adaptacije, tipski likovi commedie dell’arte ostaju nosioci svojih mana koje prokazuju društvo u kojem živimo kroz fino tkani specifični dubrovački humor, čiji šarm leži upravo u leksiku ovog podneblja. Oslanjajući se na jezik kao okosnicu komičnosti, uz minimalne intervencije, odlučili smo odati hommage kultnoj Kafetariji iz 1978. koje se starije dubrovačke kazališne generacije tako rado sjećaju.
Antonela Tošić
--
