Redatelj: Krešimir Dolenčić
Skladatelj: Stanko Juzbašić
Scenografkinja: Dinka Jeričević
Kostimograf: Leo Kulaš
Oblikovatelj svjetla: Tomislav Maglečić
Oblikovatelj zvuka: Đoni Čučević
Jezični savjetnik: Maro Martinović
Koreografkinja: Zrinka Japunčić
Inspicijent: Roko Grbin
Asistentica redatelja: Roza Jurić
Asistentice scenografkinje: Marta Dolenčić, Marta Mršić
Asistentica kostimografa: Ana Trischler
Operater zvuka: Aljoša Reljić
Glazbenici na snimci
Vid Veljak, violončelo, glas
Stanko Juzbašić, gitare, truba, glas
Davor Rocco, snimatelj glazbe
Festivalski dramski ansambl
Frano Dražić: Goran Grgić
Niko Marinović: Goran Višnjić
Vlaho Slijepi: Maro Martinović
Ivo Ledinić: Karlo Mrkša
Pavo, barkarijol: Joško Ševo
Toni Perović: Toni Kukuljica
Parok: Branimir Vidić
Jele, Ivova majka: Zrinka Cvitešić
Anica, Franova kći: Lara Nekić
Lucija, djevojka u Frana Dražića: Nika Lasić
Kata, Pavova žena: Olivera Baljak
Marija od poste: Perica Martinović
Mare Pendova: Mirej Stanić
Marko Vojvodić: Maro Drobnić
Puk i djeca
Vicko Lise: Roko Roca
Luka: Luka Bokić
Toma: Toma Tolj
Nike: Nikolina Krupec
Mare: Nea Martinović
Pere: Petrunjela Baće
Jelica: Jelica Čučević
Tonći: Ante Tonći Đurković
Perica: Nea Njirić
Baldo: Erin Saltarić
Stari mornar: Božo Petrić
Tehnička ekipa
Rasvjeta: Marko Mijatović, Antonio Vaclavek, Zoran Ćorluka, Ivan Sabljak, Robert Pavlić
Ozvučenje: Ivica Bušić, Đoni Čučević, Kristijan Rajčević, Milan Tomašić, Luka Čučević, Aljoša Reljić, Marin Lucianović
Garderoba: Ana Ljubičić, Dubravka Badurina, Ana Roko, Petra Bobić
Frizura i šminka: Ivana Pleša, Marija Jozipović
Rekvizita: Aida Machiedo, Tajana Martić
Majstori scene: Pero Ćorić, Senad Čobić, Tomo Glegj, Nedjeljko Špikula, Lovro Zagorac, Ivica Bolkovec
Opsluživanje scene: Lovro Zagorac, Ivica Bolkovec
Transport i montaža scene: Lovro Zagorac, Ivica Bolkovec te đaci i studenti
Voditelj tehnike: dipl. ing. Vinko Dubović
Zahvaljujemo Davoru Mojašu, Folklornom ansamblu Linđo i Luci Dubrovnik. Hvala Srđani Šimunović na pomoći oko starih dubrovačkih napjeva.
Mali predio dubrovačke obale koju plače more mirno, plavkasto, sve to tamnije u daljini. Ljubičasti konturi šipanjskoga slikovitog râta zatvaraju na pola zadnju crtu obzorja, dok se na lijevu stranu nebo razlijeva u pučinu. Laki oblaci zasjeli na nebu…Cijeli kraj diše tihim i sjetnim dahom naše melanholične prirode, kad je i nebo nekako zastrto slutnjom zlih dana što će doći.
I to bi bila prva didaskalija Ive Vojnovića. U Dubrovniku, u našem malom Posatu, gdje se igra predstava od ove didaskalije ostalo je more. I ostali su ljudi. Pa smo na probama počeli čitati i zaronili u to more i među te ljude iz nekog drugog vremena. I izronili u isto to današnje vrijeme. Vrijeme. To kako ga mi doživljavamo, taj tijek, ta prošlost iz koje slabo učimo I budućnost u koju pretjerano vjerujemo ili je se pretjerano bojimo, sabili se u tu jednu točku, ekvinocijo. Spojile se crte, more, nebo, oblaci i valovi, nahrupile čežnje, pohlepa, neoprošteni grijesi, preteške ljubavi, ambicije, prepuštanje melankoliji neumitnog kraja; Kraja oluje, kraja lica, uloga, kraja teksta, kraja života, početka nečeg novoga. Sve je tu, netaknuto, u ovom genijalnom tekstu, bezvremenski i svevremenski odzvanja mi na svakoj probi preko prekrasnih ljudi sa kojima sam se zaputio vezati taj brod. U Dubrovniku, na Ljetnim igrama. Na Igrama gdje sam toliko toga čudesnoga doživio.
Odlaze dječaci, mladići, u svakojake Amerike da se više ne vrate. Odlaze u živote, napuštaju nas, ostaju sjetne melodije, lijepi običaji, nedovršene barke, ostaju priče o jednoj Anici I Ivu, o pretužnoj Jeli, o nekim kapetanima, slijepcima koji vide i neveri što ju duša čovjekova podigne. Željni smiraja i bonace, žudimo za tihom uvalom pravde i ljubavi, molimo oprost. Ekvinocijo, 2024.
Ps. I neka bude sve to i na spomen učitelju mojemu, Jošku Juvančiću.
Krešimir Dolenčić
--
“Cielito Lindo meksička je narodna pjesma ili copla, koju je 1882. popularizirao Quirino Mendoza y Cortés” [Wikipedia], a potpisivali su je i C. Fernandez, Arnulfo M. Romo, A. Varela, A. de Trueba, J.M. Hadiendiz i drugi, mada se pretpostavlja da stvarno podrijetlo vuče još iz kastiljanskih stanza 17. stoljeća, koje su pjevale o pustolovinama gorskih krijumčara. Lako je mogla biti poznata i Ivu Vojnoviću u vrijeme dok je pisao Ekvinocijo, a strofa koja pjeva:
“Ptica što napusti svoje gnijezdo
I nađe ga zauzetim, to je i zaslužila.”
neodoljivo asocira na lik i djelo Nika Marinovića.
Dubrovačke ljetne igre · EKVINOCIJO
--
Fotografija (c) Marko Ercegović
--
