--
Nakon nastupa na festvalima u Edinburghu i Mortizburgu, u Dubrovnik stiže Sitkovetsky Trio. Izvedbom njegovog 2. klavirskog Trija, Trio će obilježiti 50. godina od smrti Dimitrija Shostakovica, ali izvesti i djela triju skladateljica: Clara Schumann, Cecile Chaminade te hrvatsku premijeru iranske skladateljice Mahdis Kashani. Sitkovetsky Trio profilirao se kao izniman klavirski trio današnjice. Njihov promišljen i predan pristup donio je ansamblu hvalospjeve kritičara i pozive u renomirane koncertne dvorane diljem svijeta, uključujući amsterdamski Concertgebouw, frankfurtsku Alte Oper, Palais des Beaux Arts, Musée du Louvre, l’Auditori Barcelona, Wigmore Hall ili Lincoln Center New York. Nedavno je Sitkovetsky Trio dobio nagradu za komornu glazbu od BBC Music Magazina. Prethodno su bili dobitnici prve nagrade International Commerzbank Chamber Music Award i dobitnici nagrade NORDMETALL Chamber Music Award na Mecklenburg-Vorpommern Festivalu, kao i Philharmonia-Martin Chamber Music Award. Potporu su im pružili Zaklada Hattori, Dobrotvorni fond glazbenika, Fidelio Trust i Swiss Global Artistic Foundation. Prošle je sezone Trio Sitkovetsky dobio izdašna sredstva od Initiative Musik u sklopu programa Neustart Kultur koji je pokrenula njemačka vlada.
--
PROGRAM:
Clara Schumann: Klavirski trio u g-molu, op. 17
III. Andante
Cécile Louise Chaminade: Klavirski trio u a-molu, op. 34
Allegro moderato
Lento
Allegro energico
Mahdis Golzar Kashani: To the Pointer Stars (hrv. premijera)
Dmitrij Šostakovič: Klavirski trio br. 2, u e-molu, op. 67
Andante - Moderato
Allegro con brio
Largo
Allegretto - Adagio
--
Prvu je skladbu objavila s jedanaest godina, bila je poznata pijanistica i glazbom prehranjivala veliku obitelj; Poslije je dugo bila poznata kao supruga cijenjenog skladatelja, presudna za održavanje njegove karijere, te su njezine skladbe ostale u sjeni njegovih kanonskih djela i intenzivnog obiteljskog života; Ipak, u novije vrijeme ponovno se otkrivaju vrijedne skladbe Clare Schumann (r. Wieck, Leipzig, 1819. - Frankfurt, 1896.). Svirala je odmalena, a njezin otac Friedrich bio je i njezin učitelj i učitelj Roberta Schumanna, za kojega se udala 1840. unatoč očevu protivljenju. Najviše je pisala za klavir, pri čemu je mogla pokazati duboko poznavanje instrumenta, ali autorica je i pjesama, komorne glazbe, zborskih djela, klavirskoga koncerta.
Clara i Robert Schumann zajedno su proučavali glazbu drugih autora, posvećivali se jednoj po jednoj vrsti. Prva je u obitelji napisala Klavirski trio, 1846., i potakla supruga, koji je svoj napisao godinu poslije (i nakon četiri godine još jedan), a Clara više nije pisala trija. Klavirski trio u g-molu, op. 17, počela pisati kada je imala, kako je zapisala, „nešto više” vremena nego inače: nije bila na koncertnoj turneji zbog četvrte trudnoće, od osam iznesenih (no tragedija je vrebala iz budućnosti, jer sin Emil živjet će samo šesnaest mjeseci). Vješto napisan Trio bio je vrlo cijenjen i ostao je na koncertnim repertoarima, a Brahmsa i Mendelssohna posebno je impresionirao završni stavak. Večeras slušamo treći, Andante – nježnu pjesmu, dirljivu romancu s kontrastnim, uzburkanim središnjim dijelom: pravi primjer „čeznutljive” romantičke glazbe.
Prva francuska skladateljica koja je dobila francuski Orden Legije časti, uspješna koncertna pijanistica i autorica koja se morala izboriti za vlastito glazbeno obrazovanje: Cécile (Louise Stéphanie) Chaminade (Pariz, 1857. - Monte Carlo, 1944.) počela je učiti klavir od majke, no kada joj je otac zabranio odlazak na konzervatorij, kompoziciju je učila privatno. Nastupala je od 18. godine, u Francuskoj i Engleskoj, poslije i u SAD-u. Napisala je oko četiri stotine skladbi, od toga 200 za klavir, ali i pjesme, operu, balet, orkestralne suite i komornu glazbu. Većinu je uspjela objaviti i njezini su klavirski stavci i pjesme bili vrlo popularni u onodobnim salonima; no, kako piše muzikologija Marcia J. Citron, njezin spol te ugled autorice salonske glazbe vjerojatno su negativno utjecali na recepciju njezinih drugih, većih opusa. Doduše, skladatelj Ambroise Thomas bio je za nju izjavio: „nije ovo žena koja sklada, ovo je skladatelj koji je ujedno i žena.”
Chaminade je poslije smanjila aktivnosti zbog zdravstvenih problema i zbog Prvoga svjetskog rata, no između 1901. i 1914. snimila je nekoliko izvedbi, na voštane valjke. Napisala je dva klavirska trija: Drugi klavirski trio, večerašnji, iz 1887. je godine, u tri stavka: Allegro moderato obilježen je uzlaznim ljestvičnim pasažama, moćan i dramatičan, pjevni Lento odmata se posve polagano, a zatrčani Allegro energico opet je, očekivano, „odlučniji” te ispunjen kromatikom. Marcia Citron piše: „Njezina je glazba melodična i pristupačna, s pamtljivim melodijama, jasnim teksturama i blago kromatskim harmonijama. Naglasak na duhovitosti i koloritu tipično je francuski, a čini se da su mnoge skladbe nadahnute plesom.”
Mahdis Golzar Kashani (Teheran, 1984.) cijenjena je iranska skladateljica i pijanistica. Klavir je počela učiti sa šest godina pod mentorstvom Javada Maroufija, a svoj prvi solistički koncert održala je s 14 godina na Sveučilištu Sedā va Simā. Isprva je studirala elektrotehniku na Sveučilištu Azad u Teheranu, a zatim je magistrirala kompoziciju na Umjetničkom sveučilištu Sooreh. Kashani je nastupila na brojnim festivalima, kao što su Festival klasične i suvremene glazbe u Teheranu i Festival 4020 u Linzu u Austriji, održala je klavirske recitale u Kulturnom centru Niavaran i surađivala sa Zborom Koncertnoga kompleksa Vahdat, također u Teheranu. Sudjelovala je na međunarodnim skladateljskim radionicama, a njezin je rad prepoznat na raznim natjecanjima: bila je finalistica Festivala nove glazbe KLK u Ukrajini (2013.), u užem izboru orkestra Docklands Sinfonia za njihov natječaj Epic Persia (London, 2014.), pobjednica Natjecanja za orkestralnu skladbu IAWM u SAD-u (2015.) te polufinalistica na nekoliko drugih natjecanja.
Skladbu To the Pointer Stars naručio je Trio Sitkovetsky i praizveo u svibnju ove godine u Nürnbergu. Engleski izraz „pointer stars” rabi se za zvijezde-markere Dubhe i Merak, iz zviježđa Veliki medvjed. Pomoću njih moguće je naći Sjevernjaču, važnu za navigaciju – stoge su to zvijezde koje pokazuju (point) u pravome smjeru. Skladateljica Mahdis Golzar Kashani o svojoj skladbi To the Pointer Stars piše: „Potiskivanje i uklanjanje intelektualaca uobičajena je praksa totalitarnih režima. Ova skladba posvećena je uspomeni na one koji su žrtvovani zbog toga što su branili slobodu mišljenja i nadahnuta je palima u borbi za tu slobodu, Zvijezdama pokazivačima... a oni su Morteza Keyvan, Aleksej Navaljni, Sattar Beheshti, Antonio Gramsci, Martin Luther King Jr...
O nasilnim režimima mnogo je znao i Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič (Sankt Peterburg, 1906. – Moskva, 1975.), jedan od najvažnijih skladatelja 20. stoljeća, čija se 50. obljetnica smrti obilježava baš ovih dana – preminuo je 9. kolovoza 1975. Odrastao je u građanskoj obitelji revolucionarnih simpatija. Majka ga je počela učiti svirati klavir, a s 13 je godina, kao najmlađi student, primljen na Konzervatorij, gdje je studirao klavir i kompoziciju. Da bi mogao studirati, radio je i kao pijanist u kinima. Prvi je uspjeh doživio izvedbom svojeg diplomskog djela, Prve simfonije (1925.), a nagrađen je i na Prvome Chopinovom natjecanju. Nastavio je sa skladanjem simfonija, filmske glazbe i scenskih djela, a naročito je uspješna bila njegova opera Lady Macbeth Mcenskog okruga – sve dok, nakon mnogo izvedbi, nije zbog nje oštro prozvan u novinama, u Pravdi 1936. Nakon toga, autor je povukao Četvrtu simfoniju, na kojoj radio, i napisao trezvenu, „pomirbenu“ Petu simfoniju, koja mu je popravila politički status. Ipak cijeli će mu život obilježiti balansiranje između umjetničkog i političkoga, istovremeno preživljavanje u doba Staljina i održavanje autorskog integriteta. Predavao je na, tada, Lenjingradskom konzervatoriju pa na Moskovskome, dobivao nagrade i skladao uspješna djela puna dramatike i ironije, no njegova je glazba ponovno proglašena nepodobnom 1948., izgubio je profesuru i počeo više nastupati i snimati te se okrenuo manjim oblicima. Nakon Staljinove smrti postao je prominentnim sovjetskim skladateljem.
Šostakovič je napisao 15 simfonija, opere, balete, koncerte, sonate, mnogo filmske glazbe, značajna komorna djela. Nije se priklanjao svakoj novoj tendenciji u glazbi, iako ih je poznavao (u kasnijem opusu ponekad je rabio dvanaesttonsku tehniku), razvijajući umjesto toga vlastiti amalgam, dijelom prisiljen pisati „dvosmislenu“ glazbu kako bi izbjegao političke probleme, često rabeći ironiju i kodirajući izvorne namjere.
Trio za violinu, violončelo i glasovir, op. 67, iz 1944. godine, jedno je od najznačajnijih djela komorne glazbe 20. stoljeća, djelo čijem dramatičnom intenzitetu i kombinaciji elemenata, s prolaznim melankoličnim trenucima koje ipak pobjeđuju groteska, visoki napon i konačna tragedija, možda u literaturi nema premca. Šostakovič ga je pisao pod dojmom vijesti o smrti bliskog prijatelja – muzikologa kojem je Trio posvećen, Ivana Ivanoviča Solertinskog, kojega predstavlja prva, „ruska“, tema u djelu – ali i saznanja o strahotama Drugoga svjetskog rata. Ugođaj određuje već snažno sumoran početak, flažoleti u violončelu i „pomaknuti“ žalobni fugato u kojem instrumenti kao da se pokušavaju razdvojiti, a ne uspijevaju. Drugi stavak donosi maniju, groteskni ples, a largo – koji je izveden i na Šostakovičevom sprovodu – vraća sporu patnju u formi passacaglie, s temom u basu. Žalobna koračnica četvrtog stavka kulminacija je djela u koju su se „upisivale“ ratne asocijacije: logori, židovska glazba, razaranja, a nakon žestine djelo zaokružuje upečatljiva, gotovo svečana turobnost s njegova početka.
--
