Zagrebački solisti | Steven Isserlis, violončelo

Zagrebački solisti

Sreten Krstić - koncertni majstor
Krunoslav Marić, Saki Kodama, Zvonimir Krpan, Marko Glogović, Davor Philips, Ivan Novinc - violine
Hrvoje Philips, Tajana Škorić - viole
Luka Galuf, Lana-Lucija Horvatić - violončela
Antal Papp - kontrabas
Franjo Bilić - čembalo

Steven Isserlis, violončelo

--

Svjetski etablirani ansambl Zagrebačkih solista vraća se u Knežev dvor, koji predstavljaju simbol klasične glazbe Hrvatske, spajajući prošlost, sadašnjost i budućnost u svakoj noti, a nastupit će u Dvoru s britanskim violončelistom Stevenom Isserlisom, koji je priznat diljem svijeta zbog svog dubokog muziciranja i tehničkog majstorstva.

--

PROGRAM:

Charles Avison: Concerto grosso br. 3 u d-molu, prema Domenicu Scarlattiju    

                               Largo andante  

                               Allegro spiritoso           

                               Amoroso     

                               Allegro

Carl Philipp Emanuel Bach: Koncert za violončelo, gudače i continuo u A-duru, Wq. 172, H. 439

                                                          Allegro         

                                                         Largo con sordini, mesto   

                                                         Allegro assai

John Tavener: Eternal Memory, za violončelo i gudače

                          With Great Peace and Serenity – Dance-like and Slightly Grotesque,

                          with an Illusion of Motion – With Great Peace and Serenity

Béla Bartók: Divertimento za gudače, Sz. 113, BB. 118 

                         Allegro non troppo               

                         Molto adagio     

                        Allegro assai

--

VIŠE O PROGRAMU

Bilješke Bojane Plećaš Kalebote: 

Engleski skladatelj, orguljaš i glazbeni pisac, Charles Avison (Newcastle upon Tyne, 1709. – Newcastle upon Tyne, 1770.), rođen i odrastao u obitelji glazbenika, prvu glazbenu poduku iz violine, flaute i čembala dobio je od oca Richarda, također vrlo uspješnog glazbenika. Glazbeno obrazovanje nastavio je u Londonu kod poznatog talijanskog skladatelja Francesca Geminianija, da bi se potom 1735. vratio u Newcastle, kako bi preuzeo mjesto orguljaša u Crkvi sv. Ivana, a potom i u Crkvi sv. Nikole, gdje je ostao raditi do kraja života. U to je vrijeme utemeljio prvi, iznimno uspješan ciklus pretplatničkih koncerata u Newcastleu, po uzoru na one koji su se održavali u Londonu i Edinburghu. Uz to, predavao je čembalo, violinu i flautu te dirigirao nekim od prvih pretplatničkih koncerata u Engleskoj. Autor je Eseja o glazbenom izražavanju (1752.), kojim je dao značajan doprinos glazbenim interpretacijama u 18. stoljeću. Provevši život u Newcastleu, Avison je redovito odbijao angažmane u Yorku, Dublinu, Edinburghu i Londonu. Kao predstavnik posljednje faze kasnog baroka te Geminianijev i Corellijev učenik, nastavio je talijansku tradiciju concerta grossa, ostaviši iza sebe više od četrdeset koncerata, uključujući transkripcije sonata Domenica Scarlattija.

Concerto grosso br. 3 u d-molu, prema Domenicu Scarlattiju Charlesa Avisona jedan je od najprofinjenijih primjera svoje vrste u 18. stoljeću, koji vješto stapa energični talijanski stil Domenica Scarlattija (1685. – 1757.) i tradiciju concerta grossa, s elegancijom engleskog baroka. Godine 1744. Avison je objavio svoju tržišno najuspješniju zbirku 12 Concerta grossa prema Scarlattiju, utemeljivši ih na prepoznatljivim, tada i ekstravagantnim skladateljevim Sonatama za instrumente s tipkama, iznimno popularnim među engleskim glazbenicima i ljubiteljima glazbe. Scarlattijeve briljantne solističke teksture Avison je znalački pretočio u blistava concerta grossa za gudački ansambl, podijelivši ih na concertino (soliste) i tutti, odn. ripieno (gudački orkestar s bassom continuom). Značaj toga ciklusa je i muzikološki, budući da sadrži materijal iz nekoliko izgubljenih autografa Scarlattijevih skladbi. Kao predloške za Concerto grosso br. 3 u d-molu Avison je koristio Sonate u g-molu, K. 89b, K. 37 i K. 38 te Sonatu u d-molu, K. 1, stvorivši skladbu za dvije violine i violončelo u neprekidnom dijalogu s ansamblom, koja je zacijelo bila privlačna publici pretplatničkih koncerata koje je organizirao u Newcastleu. Avisonovo djelo u cijelosti zadržava odmak od doslovne obrade Scarlattijevih djela, crpeći nadahnuće iz njegova stvaralaštva i reinterpretirajući njegov glazbeni sadržaj. Prvi stavak, Largo andante, počinje ekspresivnom temom dramatskog intenziteta, uz pjevne, melankolične melodijske linije gudača izrasle iz Scarlattijevih delikatnih polifonih tekstura. Allegro spiritoso vrvi ritamskim pulsom i visokim tehničkim zahtjevima, uz dinamične instrumentalne dijaloge. Treći stavak, Amoroso, lirskog je, sažetog karaktera, poput svojevrsnog dostojanstvenog predaha, dok završni Allegro donosi energično, uzbudljiivo razrješenje, uz neumoljive interpretativne zahtjeve i virtuozitet u prvom planu.

Inovativni član glasovite i iznimno nadarene obitelji Bach, njemački skladatelj i čembalist Carl Philipp Emanuel Bach (Weimar, 1714. – Hamburg, 1788.), za razliku od oca Johanna Sebastiana i skladatelja koje je nadahnuo, poput Josepha Haydna, ostavio je snažan osobni pečat na ondašnja glazbena zbivanja. Kao vrlo napredan učenik, od najranije je dobi mogao odsvirati očeva složena djela za instrumente s tipkama, a u skladanju se iskazao kao istinski majstor „intimne izražajnosti“ i predstavnik tzv. osjećajnog stila, karakterističnog po naglim promjenama raspoloženja, izražajnoj kromatici i dramatičnim kontrastima. Bio je jedna od najuglednijih umjetničkih osobnosti svoje generacije, služeći kao dvorski čembalist Fridrika Velikog u Pruskoj, gotovo tri desetljeća prije nego što je preuzeo mjesto glazbenog ravnatelja u Hamburgu. Iza sebe je ostavio intrigantne simfonije, koncerte i komornu glazbu, no najpopularniji je po svojim inventivnim djelima (pretežno sonatama) za instrumente s tipkama, prepunim nepredvidivih tonalitetnih i dinamičkih promjena, kao i onih u tempu, kojima je snažno utjecao na razvoj pretklasične instrumentalne glazbe. Kao plodan skladatelj, Carl Philipp Emanuel Bach napisao je značajan broj skladbi za čembalo i njemu omiljeni klavikord, koje odišu dramatičnošću, retorikom, profinjenim oblikovanjem melodije i umjerenom uporabom kontrapunktskih elemenata. Sve do razdoblja romantizma, stvaralaštvo Carla Philippa Emanuela Bacha bilo je poznatije od glazbe njegova oca, Johanna Sebastiana Bacha, a skladateljski velikani poput Josepha Haydna, Wolfganga Amadeusa Mozarta i Ludwiga van Beethovena bili su njegovi štovatelji. Kao istaknuti skladatelj prijelaznih stilova koji su obilježili razdoblje između baroka i klasike, osjećajnog stila i Sturm und Dranga, skladao je originalnu glazbu produhovljenog izričaja te harmonijske i ritamske slobode.

Početkom 1750-ih, Carl Philipp Emanuel Bach skladao je tri koncerta za violončelo, koji postoje i u inačicama za čembalo i flautu. Treći, ujedno najvirtuozniji i najekstrovertniji Koncert za violončelo, gudače i continuo u A-duru, Wq 172 iz 1753. godine, prepun je tehničkih izazova, žustrih pasaža, raskošnih arpeggia i dojmljivih sučeljavanja solista i ansambla. Nastao tijekom skladateljevog boravka na dvoru Fridrika Velikog u Potsdamu, pripada u temeljna repertoarna djela za violončelo sredine 18. stoljeća, zahtijevajući visoku tehničku spremu solista i koristeći puni raspon instrumenta. Okvir polaganom središnjem stavku, Largo con sordini, mesto, melankoličnog, tužnog ugođaja, čine prezentni, zaigrani prvi stavak Allegro i završni, živahni Allegro assai, donoseći neočekivane modulacije i glazbene dijaloge te doprinoseći tehničkoj i glazbenoj briljantnosti tog dojmljivog ostvarenja.

Engleski skladatelj John Tavener (Wembley, London, 1944. – Child Okeford, 2013.) glazbeno je obrazovanje stjecao usred procvata modernizma, prema kojem je osjećao veliko nepovjerenje. Prvo djelo zahvaljujući kojem je privukao pozornost šire javnosti bilo je The Whale (Kit), iz 1966. godine, koje je dvije godine kasnije praizveo orkestar London Sinfonietta, na svom inauguracijskom koncertu. Odgojen u Škotskoj prezbiterijanskoj crkvi i zainteresiran za katoličku vjeru, prešao je u Pravoslavnu crkvu 1977. godine, što mu je bilo vječnim nadahnućem tijekom sljedeća dva desetljeća. Upravo je pod snažnim utjecajem pravoslavnih liturgijskih tekstova i napjeva te ruskih i grčkih pisaca i tema, skladao svoja brojna ostvarenja, odmaknuvši se od suvreme glazbene scene i povukavši se u sebe i svoju vjeru. Suočivši se s velikim zdravstvenim problemima nekoliko puta u životu, Tavener je sve više zagovarao uvjerenje kako su sve religije samo različita tumačenja istih temeljnih sila, počevši se zanimati za hinduizam, judaizam, kršćanstvo, islam i vjeru američkih Indijanaca, ali i stvaralaštvo Tolstoja, Shakespearea, engleskih pjesnika i Dantea. Tavenerova težnja za izražavanjem ljepote i istine kroz glazbu obilježila je njegov cijeli životni vijek, vodeći ga od razumijevanja različitih religija i ideologija, do oblikovanja osebujnog izričaja i originalnog opusa.

Introspektivna skladba Eternal Memory (Vječni spomen) nastala je 1991. godine za violončelo i gudače, na narudžbu Camerate Bern. Godinu dana kasnije s ansamblom ju je praizveo upravo Steven Isserlis, a njezina je suština duboko ukorijenjena u teologiji i glazbenoj tradiciji Istočne pravoslavne crkve. O djelu je skladatelj zapisao: „U velikim kreativnim kulturama svijeta, ljudska bića ne smatraju sebe dvonožnim životinjama, potomcima majmuna, čije se potrebe i zadovoljstva mogu postići ostvarivanjem društvenog, političkog i ekonomskog vlastitog interesa u materijalnom svijetu i kao da je njihov život ograničen na materijalnu prostorno-vremensku dimenziju. Naprotiv, oni sebe prije svega smatraju potomcima bogova ili Boga, te nasljednicima vječnosti, sa sudbinom koja daleko nadilazi sve što se može ispuniti u smislu materijalnog svijeta. Dolaze iz božanskog izvora, a božanski svijet je njihovo pravo po rođenju i njihov pravi dom. Ovdje je potreban određeni čin sjećanja: slika o sebi i pogled na svijet koji nama mogu dominirati, imaju svoje podrijetlo u gubitku pamćenja, u zaboravu svega drugog. Eternal Memory odnosi se na taj koncept. Eternal Memory je meditacija o „sjećanju na smrt“ - Sjećanje na Izgubljeni raj, u prvom dijelu, a zatim u srednjem dijelu, koji ima nematerijalnu iluzornu kvalitetu, materijal izgubljenog raja je isti, ali je ‘poput dvoraca koje djeca grade u pijesku’. ‘Uživanje je ograničeno samo na trud koji se ulaže u njihovu izgradnju. I čim stanete, pijesak se uruši i ne ostavlja traga trudu koji ste uložili.’ (Sveti Grgur Nisenski). Završni dio s nestrpljenjem gleda na nepoznati raj koji nam je obećan, a koji tek dolazi pa unatoč prolaznom srednjem dijelu, raj opstaje, iako ne znamo što je to.“ (John Tavener)

Zahvaljujući dosezima koje je ostvario na području kompozicije, izvodilaštva, obrazovanja i etnomuzikologije, Bela Bartók (Nagyszentmiklós, danas Sânnicolau Mare, 1881. – New York, 1945.) jedna je od najutjecajnijih i najsnažnijih umjetničkih osobnosti s početka 20. stoljeća. Skupljajući narodne pjesme iz srednje i istočne Europe, stvorio je inovativan, ritmički energičan izričaj koji spaja tradicionalne narodne motive i klasičnu harmoniju. Uz Franza Liszta najznačajniji mađarski skladatelj svih vremena, čije stvaralaštvo objedinjuje dvije tendencije: napuštanje dotadašnje tradicije i oživljavanje nacionalnog smjera u glazbi kao izvora nadahnuća, posljednjih je pet godina života proveo kao emigrant u New Yorku, gdje je naposljetku preminuo od posljedica leukemije.

Nastao godine 1939. na narudžbu uglednog dirigenta Paula Sachera za njegov Komorni orkestar iz Basela, Divertimento za gudače, Sz. 113 označava kraj Bartókovog europskog razdoblja. U to je vrijeme naveliko planirao selidbu u Sjedinjene Američke Države, kako bi izbjegao ratna zbivanja u Europi, a osobito u svojoj rodnoj Mađarskoj. Uoči puta posjetio je prijatelja Sachera u Švicarskoj, gdje je u samo petnaest dana nastao trostavačni Divertimento koji je potom s velikim uspjehom praizveden u lipnju 1940. u Baselu. Publika je bila oduševljena jasnoćom, klasičnim pristupom i privlačnim melodijama folklornog prizvuka, suprotnima reskom zvuku i disonantnim harmonijama karakterističnim za Bartóka. Od plesnog prvog stavka, Allegro non troppo, prepunog domišljatih rješenja i privlačnih melodija, preko drugog, Molto adagio, s mračnim središnjim dijelom, do završnog, zaigranog Allegro assai, Divertimento za gudače bez sumnje je jedno od Bartókovih najpristupačnijih djela.

--