Dubrovački simfonijski orkestar

Valentin Egel, dirigent

Josipa Bilić, sopran (laureatkinja Međunarodnog natjecanja Ferdo Livadić, 2022.)

 

PROGRAM:

Antonín Dvořák:

Vodenjak

 

Wolfgang Amadeus Mozart:

Radujte se, slavite 

***

 

Ivan Violić:

Hommage (PRAIZVEDBA)

Antonín Dvořák:

Simfonija br. 8, u G-duru, op. 88 

Allegro con brio

Adagio

Allegretto grazioso – Molto vivace

Allegro ma non troppo

 

--

 

VIŠE O PROGRAMU:

Bilješke Dine Puhovski

Antonín Dvořák (Nelahozeves, 1841. – Prag, 1904.) bio je u mladosti mesarski šegrt, zatim orguljaš, violist u manjim orkestrima i učitelj. Koncentraciju na skladateljski rad omogućile su mu austrijske stipendije za skladatelje, a dodijelio mu ih je žiri u kojem su bili i Hanslick i Brahms – potonji ujedno Dvořákov uzor i skladatelj koji ga je preporučio svojem izdavaču. S Brahmsom je dijelio sklonost bogatoj, apsolutnoj glazbi, simfonici, ali i komornoj glazbi. S druge je strane svoj kasnoromantičarski stil često bojio nacionalnim koloritom i pjevnim melodijama tradicijskog utjecaja. Dugo nije želio napustiti Češku i preseliti se u Beč, koji je bio glazbeno središte; inzistirao je također na tomu da naslovi i druge oznake u njegovim izdanjima uvijek budu napisani i na češkome, ne samo na njemačkome. Poslije je ipak živio tri godine u New Yorku – navodno je pristao na posao ravnatelja na novom njujorškome Nacionalnom konzervatoriju samo pod uvjetom da talentirani studenti indijanskog i afroameričkog podrijetla, koji si nisu mogli priuštiti školarinu, studiraju besplatno.

 

Simfonijsku pjesmu Vodenjak, op. 107, Dvořák je napisao po povratku iz SAD-a. Bila je jedno od nekoliko djela koja je pisao inspiriran zbirkom balada Kitice češkoga pjesnika Karela Jaromíra Erbena. U njima je našao teme iz svijeta vodenih vila, ljubavi i čudovišta, kojima se bavio, među ostalim, i u operi Rusalka.

Odabrao je i u glazbu „pretočio“ četiri povezane pjesme nemilosrdne fabule: U njima, djevojku koja je pošla na jezero oprati odjeću odvodi Vodenjak, da mu bude ženom ispod površine. Djevojka rodi dijete, a kada poželi posjetiti majku, dijete mora ostaviti kod Vodenjaka. Majka je nagovara da ostane dulje s njom pa se kći ne vrati na vrijeme, odnosno do Vodenjakove zvonjave upozorenja. On joj stoga prijeti i tvrdi da je dijete čeka jer je gladno, a majka, odnosno baka, kaže mu neka dijete dovede k njima. Bijesni Vodenjak ubija dijete i ostavlja im truplo pred vratima.

Bajkovito obiteljsko zlostavljanje počinje varljivo vedrom glazbom, temom Vodenjaka – tri ponovljena ista tona uvijek signaliziraju njegovu prisutnost. Tema djevojke je melodična, s trianglom na kraju (koji, prema jednom tumačenju, predstavlja sjaj u njezinim očima). Vodenjakova se tema vraća više puta, čime nastaje forma ronda; Nakon dramatičnog uspona, djelo ima tihi zaključak – codu koju je priči dodao Dvořák i u kojoj se mlada majka utapa, Vodenjak i dalje gospodari vodenim svijetom, ponovno sam, a voda zacijelo nastavlja svojim tokom.

 

Osma simfonija Antonína Dvořáka jedno je od simfonijskih djela uz koja se vezuju često rabljeni pridjevi kao „pastoralno“, „euforično“  i „pitoreskno“; doista ima jedno od najvedrijih ozračja među romantičkim simfonijama, u spoju autorova tehničkog umijeća  i iznimne sklonosti melodičnosti.

Početak Simfonije sporiji je i poput korala, zapravo uvod, a prva tema slijedi nakon crescenda i razvija se iz energičnoga ptičjega pjeva solo-flaute koji određuje pastoralno ozračje stavka; iz njega se razvijaju druge teme i motivi u stavku i spajaju u olujnom vrhuncu. Polagani stavak donosi sjetu, mračnije zvuke i kromatiku, možda u srodnosti s Beethovenovom glazbom koja se očituje i u odabiru tonaliteta, c-molu. Allegretto nudi plesnu melankoliju i vesele trube, možda i pučki štih, a „samouvjereni“ iskričavi finale čistu glazbenu radost.

Dvořákov biograf Hans-Hubert Schönzeler smatra simfoniju „najintimnijom i najoriginalnijom od Dvořákovih simfonija“ te piše da je Dvořák ovdje odlučio napisati nešto posve drukčije od dotadašnjih djela. Dodaje da Simfonija „odiše atmosferom mjesta Vysoká, a kada u tom kraju šećete šumama, oko Dvořákove ladanjske kuće, za ljetnog dana i uz pjev ptica i šuštanje krošanja, gotovo pa možete čuti ovu glazbu...“

Ujedno, Dvořákova Osma simfonija ono je djelo uz koje je češki dirigent Rafael Kubelik, tijekom proba, izjavio „gospodo, u Češkoj trube nikada ne pozivaju na borbu – uvijek pozivaju na ples!“

 

Čajkovski ga je nazvao „glazbenim Isusom“, a Leonard Bernstein je rekao da „nijedan drugi skladatelj ne povezuje tako dobro formu i strast“. Bečki genij Wolfgang Amadeus Mozart (Joannes Chrisostomus Wolfgang Gottlieb Mozart, Salzburg, 1756. - Beč, 1791.) zacijelo je jedan od najcjenjenijih skladatelja u povijesti te su i detalji njegove biografije uglavnom vrlo poznati. Dobivši prvu poduku od oca, Leopolda, javno je nastupao od pete godine, odlazio na brojne turneje i navodno bio sklon lagodnom životu, uz koji je uvijek morao mnogo i raditi. Poznata je i priča da su u njegovu ljubavnom životu važne bile dvije sestre Weber, a u profesionalnome naručitelji glazbenih djela... Mozartova glazba ostaje nepresušnim vrelom inspiracije, a najkraće bi je se moglo opisati kao elegantnu i „varljivo laku“. Mozart je u glazbenu povijest upisao  svoje simfonije, serenade, koncerte, opere, mise, Rekvijem, ali i komornu glazbu, a Franz Schubert je zaključio: „Svijet koji je proizveo Mozarta svijet je koji vrijedi spasiti.“

Tijekom 1772., šesnaestogodišnji Mozart napisao je za Teatro Regio ducale u Milanu operu Lucio Silla. S ocem je otišao u Italiju, gdje je djelo dovršio i zatim u njemu prvi put čuo kastrata Venanzija Rauzzinija, cijenjenoga po visokome i snažnom glasu. Sljedeće godine skladao je Exsultate, Jubilate baš s njime na umu, a revidirao ga je 1779. ili 1780. Kao što je poznato, u moderno doba, djelo su „preuzeli“ soprani. Mozart je djelo nazvao „motetom“, a ono doista ima sakralni tekst na latinskome, nepoznatog autora, ali i raskošnost prave koncertne skladbe. Slavljenje Boga i širenje radosti našlo je pravi medij u Mozartovu razigranom, a elegantnom stilu; završna, virtuozna, Aleluja često se izvodi kao zaseban ulomak.

Ivan Violić (Dubrovnik, 1982.) osnovno i srednje glazbeno obrazovanje stekao je u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića u rodnom gradu. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2006. godine stekao je dva zvanja, prvo je bilo zvanje akademskog muzičara klavirista i profesora klavira u klasi prof. Pavice Gvozdić. Poslijediplomski studij komorne glazbe završio je u Grazu 2012. (prof. Chia Chou). U okviru programa studentske razmjene Erasmus studirao je na Institutu za elektroakustičku glazbu u Beču kod prof. dr. Karlheinza Essla. Dobitnik je Rektorove nagrade u akademskoj godini 2017./2018. Među svojim koncertima, Violić izdvaja one s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Simfonijskim orkestrom Muzičke akademije u Zagrebu, Zagrebačkim orkestrom mladih, u ciklusu Virtuoso, na Krčkim ljetnim večerima, Festivalu Epidaurus,  Tribini mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić te na Osorskim glazbenim večerima. Po završetku studija klavira, radi u osnovnoj i srednjoj GŠ Alberta Štrige u Križevcima kao profesor klavira i korepeticije. Od 2019. radi u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu. Od 2020. zaposlen kao vanjski suradnik na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Ivan Violić je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2019. završio studij kompozicije u klasi prof. Frane Paraća. Skladbe su mu više puta izvedene u sklopu HR projekta, u ciklusu Virtuoso, Izlogu suvremenog zvuka, na ISA-i 2015., Glazbenoj  tribini u Opatiji 2016., u sezoni Kvarteta Sebastian 2016./2017., u okviru bilateralnog projekta Godina kulture Hrvatska – Austrija 2017., na Dubrovačkim ljetnim igrama i Muzičkom biennalu Zagreb.

 

Hommage

1. djelo, priredba, muzička skladba, recital itd. u čast značajnog umjetnika ili osobe, često u njegovu stilu

2. homagij (srednjovj. lat. homagium: vazalova izjava vjernosti lenskomu gospodaru).

Svaka moja skladba je svojevrsni hommage onima koji su stvarali prije mene, odnosno izjava vjernosti „Glazbi“. U ovom slučaju se ne radi o preuzimanju stila nekog poznatog umjetnika, već o korištenju jednog odlomka postojećeg muzičkog djela kao praideje za muzičku građu. Koristim izraz „praideja“ zato što osnovni glazbeni materijal izrasta gotovo potpuno neovisno od značajno derekonstruiranog predloška. Namjerno ne otkrivam o kojem umjetniku tj. kojem odlomku se radi jer je to ipak neesencijalni kuriozum. Ono bitno se ostvaruje isključivo u glazbenoj domeni. Koherencija glazbenog materijala ostvarena je klasičnim principima razvoja motivske građe te neophodnim dramaturškim lukom. Ipak, tijekom kompozicije, „posuđeni“ glazbeni odlomak postaje sve transparentniji tako da ime „počašćenog“ umjetnika neće ostati misterij.

- Ivan Violić

 

--

Valentin Egel fotografija (c) Dražen Šokčević

 

--