--
World music
Novi opus “Wonder Women” L’Arpeggiate i Christine Pluhar posvećen je ženama.
S jedne strane, to je hommage svim divnim skladateljicama 17. stoljeća, ali i svim talentiranim glazbenicama svih vremena koje su svoj talent prečesto morale skrivati iza svojih muževa ili prerano odustati od karijere.
S druge strane, Christina Pluhar svoju inspiraciju crpi i iz tradicionalne glazbe Južne Amerike i Italije te je tražila pjesme koje pričaju priče o neobičnim, snažnim, hrabrim, ali i tužnim ženama.
Prije svega je prekrasna meksička pjesma “La Bruja” (Vještica), koja simbolizira slobodu svih žena u svim vremenima i u svim kulturama.
Slavite žene u svim njihovim aspektima i sa svim njihovim talentima zajedno s Christinom Pluhar i L’Arpeggiata! Uz djela Barbare Strozzi, Francesce Caccini, Isabelle Leonarde, Antonia Bembo, tradicionalno iz Meksika...
--
Maurizio Cazzati: La strozza
instrumentalna skladba
Barbara Strozzi: Che si può fare
Benedetta Mazzucato
Maurizio Cazzati: Ciaccona
instrumentalna skladba
*** (meksička tradicijska pjesma, obr. Christina Pluhar): La Lloroncita
Luciana Mancini
Isabella Leonarda (op. 7, Bologna 1677., ulomci, obr. Christina Pluhar): Nive puer
Benedetta Mazzucato
*** (talijanska tradicijska pjesma, obr. C. Pluhar): Pizzica di San Vito
Vincenzo Capezzuto
Andrea Falconieri: La Suave Melodia (instrumental)
instrumentalna skladba
Barbara Strozzi (Cantate, ariette e duetti, op. 2, Venecija 1651. / Op. 2, Venice 1651.): L’amante consolato
Benedetta Mazzucato
Girolamo Kapsberger: Toccata L’Arpeggiata
instrumentalna skladba
*** (talijanska tradicijska pjesma, obr. Christina Pluhar): La Canzone di Cecilia
Vincenzo Capezzuto
Francesca Campana (op.1, Rim 1629.): È già rotto lo strale
Luciana Mancini
*** (tradicijska pjesma iz Napulja, 18. st.): Lo Guarracino
Vincenzo Capezzuto
Pandolfo Mealli: La Vinciolina
instrumentalna skladba
Francesca Caccini (Il primo libro delle musiche a una e due voci, Firenca 1618.): Lasciatemi qui solo
Benedetta Mazzucato
Francesca Caccini: Così perfida Alcina
Luciana Mancini
*** (talijanska tradicijska pjesma): Pizzicarella
Vincenzo Capezzuto
Marcello Vitale: Tarantella a Maria di Nardo
instrumentalna skladba
Nicola Matteis (obr. Christina Pluhar; instrum. Improvizacija): La Dia spagnola
*** (tradicijska meksička pjesma, obr. C. Pluhar): La Llorona
Vincenzo Capezzuto
*** (tradicijska meksička pjesma, obr. C. Pluhar): La Bruja
Luciana Mancini
--
Wonder Women
Želim… također pokazati svijetu (u mjeri u kojoj mi je to dopušteno u mojoj profesiji glazbenika) glupa pogreška ljudi koji tako vjeruju da su gospodari visokih intelektualnih darova da im se čini da ovi ne mogu biti jednako česti među ženama.
Maddalena Casulana, skladateljica, lutnjistica i pjevačica (oko 1544. – oko 1590.)
Na kraju renesanse, palače u Firenci i Veneciji svjedočile su procvatu ženskog talenta. No, školovanje djevojčica još je uvijek bilo iznimka i moguće samo u određenim društvenim krugovima. Time je ljepota i izražajnost sačuvanih skladbi iz tog razdoblja još zapanjujuća. Životne priče ovih skladateljica iz 17. stoljeća nadahnjuju nas, impresioniraju i duboko ganu sve do danas nesalomljivom hrabrošću kojom su se afirmirale u suvremenom društvu.
Život neudane, samohrane roditeljke poput Barbare Strozzi, koja je uspjela prehraniti svoje četvero izvanbračne djece zahvaljujući uspjehu svojih skladbi, ili života Antonie Bembo, koja je pobjegla iz Venecije u Pariz kako bi pobjegla od obiteljskog nasilja svog braka, bila primorana ostaviti svoje troje djece u Italiji i našla priznanje i zaštitu na dvoru Luja XIV., treba promatrati kao još smioniji i izvanredniji jer žene u to vrijeme nisu imale gotovo nikakva prava. U tom razdoblju sudbina žene određivala se ili udajom ili ulaskom u samostan. Ona praktički nije imala pravo donositi vlastite odluke i izbore u životu.
Tek pri kraju 18. stoljeća to se polako počelo mijenjati. U teoriji, poziv Francuske revolucije 1789. na égalité odnosio se na žene. U 19. stoljeću prvi ženski pokreti težili su ostvarivanju prava na obrazovanje, pravo na rad i pravo glasa. U Europi su postojala sveučilišta od 13. stoljeća, ali je tek 1864. prvim ženama dopušten upis. Novi Zeland je prvi uveo pravo glasa za žene, 1893. godine. U Švicarskoj žene nisu dobile pravo glasa sve do 1971. godine. U (tadašnjoj) Zapadnoj Njemačkoj žene mogu raditi bez pisanog pristanka supruga tek od 1977. godine. Bečka filharmonija je svoju prvu ženu u orkestar imenovala tek 1997. godine.
Istinska ravnopravnost još je daleko od postizanja.Iz globalne perspektive, prisilni brakovi, zabrane obrazovanja i nasilje nad ženama nažalost su daleko od toga da budu stvar prošlosti. Bitka za ravnopravnost još uvijek traje i nije je dobivena dugom kredom.
Naš program Wonder Women posvećen je ženama. S jedne strane, to je posveta svim onim divnim skladateljicama 17. stoljeća. Istovremeno, međutim, slavi i sve talentirane glazbenice svih razdoblja, koje su stoljećima morale skrivati svoj talent iza muževljevog ili prerano napustiti karijeru.
S druge strane, inspiraciju smo pronašle iu tradicionalnoj sjevernoameričkoj i talijanskoj glazbi te pjevamo pjesme o izuzetnim, snažnim, hrabrim ženama, ali i o onim tužnima.
Žalosna priča o mladoj Ceciliji, koja je nasjela na smrtonosnu prijevaru generala koji ju je prevario da povjeruje da će njezin zaručnik biti pušten iz zatvora i spašen od smrti ako mu se učini seksualno dostupnom, raširena je u mnogim regijama Italije, a također i u Sjevernoj Americi.
Legenda o La Lloroni (Ženi koja plače) nastala je u Meksiku oko 1550. Mlada žena udaje se za grubijana i rađa mu troje djece. Ali on je prevari i istuče, napusti je i odrekne se, prijeti da će joj oduzeti djecu. U očaju ubija svoju djecu i roni u valove. Od tada se pojavljuje pored rijeke kao duh, tražeći svoju djecu.
Prekrasna meksička pjesma La Bruja (Čarobnica) također je son jarocho i pjeva se i pleše u regijama Veracruz, Oaxaca i Tabasco uoči día de muertos (Dan mrtvih) i tijekom fandangosa i huapangosa, pri čemu žene plešu vješto balansirajući s upaljenom svijećom ili bundevom na glavi.
Izvorno u Meksiku, svaka žena koja je odbila poštivati pravila društva, nije se ponašala onako kako su ljudi očekivali od nje i željela živjeti život po svojim uvjetima, zvala se bruja.
Dakle, za nas ova pjesma simbolizira slobodu svih žena u svim kulturama i povijesnim razdobljima.
Pridružite nam se u slavljenju svih aspekata ženstvenosti i žena sa svim njihovim talentima!
CHRISTINA PLUHAR, Pariz 2024
--
Kako je napisala njihova umjetnička voditeljica, Christina Pluhar, ansambl l'Arpeggiata ovim programom slavi - žene. Na njihovu je programu i glazba nepoznatih autor(ic)a, o kojoj također možete pročitati u komentaru Christine Pluhar, ali i djela ovih skladateljica i skladatelja:
Maurizio Cazzati (Luzzara / Lucera, 1616. - Mantova, 1678.) glazbom se počeo baviti u službi vojvode grada Guastalla. Nakon što se zaredio, postao je maestro di cappella i orguljaš Crkve sv. Andrije u Mantovi: Poslije je bio dugogodišnji maestro di cappella Crkve sv. Petronija u Bologni, gdje je reformirao cappellu: odredio je stalni broj glazbenika koji su muzicirali o crkvenim blagdanima, a uz visoko plaćene solo-pjevače, uveo je i više honorare za stalne instrumentaliste. Njegove reforme izazvale su i nezadovoljstva i pisane rasprave u Bologni. Po odlasku iz Sv. Petronija bio je maestro di cappella di camera vojvotkinje Anne Isabelle Gonzage u Mantovi.
Cazzati je objavio 66 svezaka skladbi, većinom vokalnih, no prvi je u Bologni objavio sonate za violinu solo, pisao je plesove za gudače koji su vjerojatno utjecali na Corellija, kao i sonate koje su uključivale i trubu. Muzikologinja Anne Schnoebelen za enciklopediju Grove piše: „U novije su vrijeme znanstvenici prepoznali njegov značajan doprinos instrumentalnoj glazbi za ansamble, njegov talent za melodiju u solističkim vokalnim skladbama te njegovu sposobnost organiziranja i razvoja cappelle musicali. Cazzatijev velik doprinos razvoju glazbe u Bologni ogleda se u njegovoj inicijativi da privuče vrhunske instrumentaliste u San Petronio, kao i poticanje na skladanje instrumentalne glazbe, kojoj je omogućio mjesto unutar liturgije.”
Barbara Strozzi (Venecija, 1619. – Padova, 1677.) bila je među rijetkim ženama koje su u 17. stoljeću objavile – koje su mogle objaviti – svoje skladbe. Riječ je o vokalnoj glazbi, a bila je i virtuozna pjevačica. Barbara Strozzi bila je posvojena kći pjesnika Giulija Strozzija, a vjerojatno i njegova nezakonita biološka kći; njezina je majka radila za Strozzija, koji je bio član venecijanske Accademie degli Incogniti, društva intelektualaca, u kojemu je mogao predstaviti i promovirati Barbarinu glazbu. Poslije je osnovao i Accademiju degli Unisoni, koja je primala i glazbenike i koju je zatim vodila Barbara Strozzi. Specifičnim, i za žene mnogo težim, okolnostima dodajmo i da je imala četvero izvanbračne djece. Njezinu važnu ulogu u glazbenom i intelektualnom životu grada nisu svi dobro prihvatili te je Venecijom kolao anonimni rukopis u kojem je se izruguje i optužuje za razuzdano ponašanje.
Godine 1644. objavila je Prvu knjigu madrigala, za dva do pet glasova, a zatim još sedam zbirki skladbi – osim madrigala, pisala je arije, kantate i ariette te objavila jednu zbirku sakralne glazbe, moteta. Jedna od zbirki, op. 4, izgubljena je, a u nekima je ispisala i gudačke dionice. U jednoj od njih navodi se da joj je učitelj bio Francesco Cavalli.
Ellen Rosand i Beth L. Glixon u enciklopediji Grove ističu povezanost njezinih djela s pjevačkim iskustvom: „Stil Barbare Strozzi, obilježen lakoćom prijelaza između odlomaka sa zadanom mjerom i onih koji to nisu te između dvodobne i trodobne mjere, kao i povremenom uporabom stile concitato, a sve u uz pridržavanje forme i uz vjernost značenju tekstova, odražava njezinu izobrazbu u tradiciji seconda prattica, kako ju je utjelovio njezin učitelj Cavalli. (...) Njezin je stil u cjelini izraženije lirski od njegova, više ovisan o samom zvuku glasa.”
Isabella Leonarda (rođ. Anna Isabella Leonardi, Novara, 1620. – 1704.) podrijetlom iz ugledne pijemontske obitelji, bila je u uršulinskom samostanu od 16. godine. Prema dokumentu iz 1658., ondje je predavala glazbu, a poslije je postala i nadstojnicom samostana. Možda je učila glazbu od Gaspara Casatija. Autorica je oko dvije stotine skladbi, sakralnoga karaktera: misa, psalama, neliturgijskih djela. Njezine instrumentalne skladbe iz 1693. vjerojatno su najstarije sonate koje je objavila neka žena.
Muzikolog Stewart A. Carter piše da su njezine četveroglasne skladbe „konzervativnije”, a „djela za jedan do tri glasa suvremenijeg su duha, po obliku i melodijskoj izražajnosti bliska komornim kantatama. Mnoge od njih uključuju instrumentalne ritornelle i vokalne refrene. U brojnim solo motetima osjeća se ravnoteža između senzualne liričnosti arija i dramatičnosti recitativa. Neke su arije strofične, no većina se temelji na varijacijama i ponavljanju.” Dodaje i da je skladateljica najekspresivnija u solo-motetima, obilježenima slikovitim prikazom tekstova, harmonijskom odvažnošću i povremenim koloraturama.
Skladatelj i lutnjist Andrea Falconieri (Napulj, 1585. ili 1586. – 1656.) vjerojatno se počeo baviti glazbom u Parmi, gdje je poslije bio službeni dvorski lutnjist, a zatim je, koliko je moguće rekonstruirati, živio u Mantovi, Firenzi, Rimu i Modeni pa u Španjolskoj i Francuskoj. U Parmi je potom svirao chitarrone na dvoru, a 1639. postao je lutnjist u kraljevskoj kapeli u Napulju. Preminuo je od kuge.
Godine 1616. objavio je zbirku villanella, a zatim još šest knjiga monodija i knjigu moteta. Objavio je i zbirku instrumentalnih skladbi, dok je druga ostala u rukopisu. Muzikolog Colin Timms piše: „Falconieri je bio najplodniji kao skladatelj pjesama, no sačuvane su samo tri, od barem šest, knjiga svjetovne vokalne glazbe. One pokazuju dar za melodiju i zanimanje za različite glazbene forme. Među prvim su primjerima koji, unutar iste pjesme, pokazuju jasnu razliku recitativnog dijela i ariosa ili arije.”
Skladatelj, lutnjist, teorbist i gitarist Johann Kapsberger (Venecija, 1580. – Rim, 1651.) bio je Talijan njemačkog podrijetla, a njegovo je prezime zabilježeno i kao „Kapsperger”, a ime kao „Giovanni Geronimo” ili „Johann Hieronymus”; nazivali su ga i „il Tedesco della tiorba” – Nijemac od teorbe. U Rimu je uživao ugled virtuoza, a članovi accademia omogućili su mu tiskanje skladbi. Uglazbio je stihove pape Urbana VIII. I trideset je godina bio u službi njegova nećaka, kardinala Barberinija, kao i neki drugi skladatelji, primjerice Frescobaldi.
Muzikolog Victor Anand Coelho za enciklopediju Oxford Music piše: „Kapsperger je bio plodan, vrlo originalan i često izniman skladatelj, koji je imao ključnu ulogu u razvoju teorbe kao solističkog instrumenta. U svojoj vokalnoj glazbi, Kapsperger je istraživao granice barokne raskoši i strogosti protureformacije. (...) U vrijeme žestokih glazbenih polemika, Kapsbergera su hvalili i modernisti i konzervativci – od kolekcionara umjetnina Vincenza Giustinianija i svjetskog putnika Pietra della Vallea do neoklasičarskog teoretičara G. B. Donija i isusovačkog polihistora Athanasiusa Kirchera, koji ga je proglasio Monteverdijevim nasljednikom. Zajedničko priznanje koje su mu iskazale tako raznolike osobe svjedoči o širokom stilskom rasponu i neuobičajenoj inventivnosti skladatelja čija su djela reprezentativna za rimsku glazbu ranog 17. stoljeća.”
O Francesci Campani (Rim, ? – 1665.) nema mnogo podataka, no zna se da je pjevala, svirala i skladala; sačuvana je preporuka iz 1633. u kojoj Fulvio Testi vojvodi od Mantove hvali njezino glazbeno umijeće – njezino sviranje spineta, skladanje, a piše i da je „jedna od dviju najboljih pjevačica u Rimu.” Možda je bila i kći Andree Campanija iz Rima i supruga skladatelja Giovan Carla Rossija. Godine 1629. objavila je dvije skladbe, a zbirku od dvanaest arija posvetila je don Luigiju Gonzagi iz Mantove. Najviše je pisala strofne pjesme, katkad s virtuoznim pasažama, ali i madrigale, uz odvažnu uporabu disonance radi ilustriranja tekstova. Smatra se da je spajala elemente starog i novog stila onog vremena (prima prattica i seconda prattica, kako ih je nazvao Monteverdi); vjerojatno su mnoga njezina djela izgubljena.
Giovanni Antonio Pandolfi Mealli (Montepulciano, ~1624. - 1687. (?)) bio je talijanski skladatelj i violinist te Isusovac, o kojem nije sačuvano mnogo podataka. Godine 1660. objavio je Sonate, op. 3 i op. 4, i u to je doba bio u službi nadvojvode Ferdinanda u Innsbrucku, a pretpostavlja se da je autor i zbirke sonata iz 1669. Poslije je vjerojatno živio u Španjolskoj.
Robin Bowman o sonatama piše: „Sonate iz 1660. godine karakteriziraju rapsodični, improvizatorski iskazi nad jednostavnim bassom continuom. Oznaka per chiesa e camera sugerira svestrani stil, a svih dvanaest sonata ima posvete, neke poznatim glazbenicima poput Antonija Cestija. Zbirka iz 1669. godine posebna je po odabiru instrumentacije: treći glas namijenjen je violi, a specificirano je da continuo sviraju orgulje, uobičajen komorni instrument, ali rijetko naveden.”
Prva žena koja je skladala operu, Francesca Caccini (Firenza, 1587.- nakon 1641.) bila je zacijelo najvažnija skladateljica svojeg doba. Poznata i kao Francesca Signorini ili Francesca Raffaelli – tijekom prvog, odnosno drugog, braka – te kao „La Cecchina”, u glazbu je ušla uz oca, cijenjenog opernog skladatelja Giulija Caccinija; bez nečijeg „uvođenja” i bez društveno potvrđene muške figure kao podrške nije baš bilo prilika za skladateljice.
Francesca Caccini bila je iznimno vješta i obrazovana – pjevala je, svirala gitaru, harfu i instrumente s tipkama, skladala, ali i pisala poeziju na talijanskome i latinskome. U više je navrata bila u službi na dvoru Medicijevih u Firenzi, kao dvorska glazbenica, ali i kao nastavnica pjevanja dvorjanima. Njezina zbirka madrigala iz 1618. Il primo libro delle musiche važna je i kao svjedočanstvo njezinih metoda poučavanja. S drugim suprugom živjela je u Lucci i ondje radila za jednog bankara, a poslije se vratila u Firenzu i Medicima.
Kako piše muzikologinja Rebecca Cypes, u njezino vrijeme vodile su se velike rasprave o ulozi žena u firentinskome društvu, no svojim je djelovanjem utjecala na kulturno okruženje dvora Medicijevih te „pomogla učvrstiti djelovanje, kao i kulturne i političke programe svoje pokroviteljice Cristine Lorenske”, supruge Ferdinanda Medicija.
Suzanne Cusick u Groveu piše: „U svoje vrijeme Francesca Caccini izazivala je različite reakcije. Jedan suvremenik opisao ju je kao fiera e irrequieta (žestoku i nemirnu)(...) no sačuvana su i pisma u kojima je opisana kao 'ljubazna i velikodušna' te kao žena rijetke (sic) duhovitosti. Njezine sposobnosti kao pjevačice, učiteljice i skladateljice općenito su zapamćene kao iznimne.”
Marcello Vitale (Benevento, 1969.) gitarist je, skladatelj i aranžer. Diplomirao je gitaru na Konzervatoriju u Beneventu i filozofiju na Sveučilištu u Napulju. Poslije je studirao i električnu, flamenco- i baroknu gitaru. Od 2001. godine surađuje s ansamblom L'Arpeggiata te je s njima snimio nekoliko nosača zvuka.
Nicola Matteis (Napulj~ 1650. – Colkirk, nakon 1714.) vjerojatno je iz Napulja stigao u London oko 1672. Ondje je ostvario uspješnu violinističku karijeru i objavio nekoliko skladbi, a svirao je i gitaru i čembalo te predavao violinu. Pisac i Matteisov suvremenik Roger North zapisao je da je čuo da je Matteis, na putu iz Italije, prošao čitavu cijelu Njemačku pješice, s violinom pod rukom.
Potkraj 17. stoljeća, Matteis je stekao ugled velikoga virtuoza i improvizatora, ali i umjetnika nagle ćudi koji bi izgubio živce kada bi se pljeskalo u pogrešnom trenutku – što je, očito, vječna boljka glazbenoga svijeta – ili kada bi se šaptalo tijekom izvedbe (u skladu s večerašnjom temom možemo napomenuti da su muškarci „nagle ćudi” ipak bolje prolazili od žena kojima se ista pripisivala).
Smatra se da je Matteis svojim sviranjem utjecao i na skladanje Henryja Purcella te da je u Englesku donio novi, „talijanski” način držanja gudala, koji je omogućio bolji legato. Muzikolog Michael Tilmouth zapisao je da je Matteis u Englesku donio i novi glazbeni stil te zamijenio stari način ornamentiranja „zamahom i spontanošću talijanske škole”, dok je njegov harmonijski jezik „začinjen disonancama.”
--
Foto (c) Michael Uneffer
