Nuria Rial, sopran
Accademia del Piacere
Fahmi Alqhai, quinton i glazbena režija
Leonardo Rossi, barokna violina
Rami Alqhai, violone
Johanna Rose, viola da gamba
Miguel Rincón, barokna gitara
Alejandro Casal, čembalo
Daniel Garay, udaraljke
kazališna glazba u Španjolskoj oko 1700.
Francisco Guerau: Pavana
Barbara Strozzi: Che si può fare
Sebastián Durón: Quantos teméis al rigor (Arietta ytaliana – Rezitado [Brioso] – [Vibo]), iz zarzuele Las nuevas armas de Amor
*** Xácaras & Folías – improvizacija
Sebastián Durón: Sosieguen, descansen, iz zarzuele Salir el Amor del Mundo
Giovanni Bononcini: Pastorella che tra le selve
Claudio Monteverdi: Si dolce il tormento
***, obr. Fahmi Alqhai: Marionas & Canarios
José de Nebra:
Adiós, prenda de mi amor, iz opere Amor aumenta el valor
Tempestad Grande, amigo, fandango iz zarzuele Vendado es amor, no es ciego
Spoj sopranistice Nurije Rial i Fahmija Alqhaija na quintonu, uz cijenjeni ansambl Accademia del Piacere, festivalskoj publici donosi nadahnjujuće svjež glazbeni program kroz koji biva jasno da je rana glazba itekako živa i puna emocija.
Accademia del Piacere otkriva neke nove dimenzije standardnih repertoara rane glazbe, primjerice glazbe talijanskog Seicenta i španjolske renesansne te barokne glazbe (Muera Cupido, s Nurijom Rial). To im je donijelo nagrade Choc de Classica (Francuska), Prelude (Nizozemska), Nagradu Opus Klassik 2020. godine za najbolji vokalni recital (opera) za Nuriju Rial na albumu Muera Cupido i Nagradu GEMA u kategoriji Najboljeg španjolskog baroknog ansambla 2016. i 2017. godine, kao i brojne druge.
---
Oznake koje koristimo kako bismo klasificirali umjetničke stilove često malo toga znače, jer iza njih skrivamo vrlo bogate i raznovrsne svjetove. Savršen je primjer upotreba riječi barok za definiciju glazbe skladane u 17. i 18. stoljeću, što osobito biva razotkriveno u slučaju Španjolske.
Na početku 18. stoljeća, pravi glazbeni plimni val preplavio je Europu: talijanski stil. Paradoksalno, u Madrid je stigao zahvaljujući usponu francuske kuće Bourbon na španjolsko prijestolje. Do 1701, španjolskom glazbom vladala je autohtona tradicija, sa specifičnim harmonijama, ne-idiomatskom instrumentalnim zapisom, silabičkim vokalnim zapisom, čak i s posebnom notacijom za svoje jedinstvene unakrsne ritmove – između dvodobne i trodobne mjere: flamenco ritmove kako bismo danas rekli. Ove su karakteristike još uvijek prepoznatljive u Durónovu Sosieguen, descansen te u suvremenim plesovima koje koristimo kao instrumentalne interludije.
Pastorella che tra le selve — talijanska kantata koja se čuva u Nacionalnoj knjižnici Španjolske — služi kao primjer uvođenja onoga što je North nazvao „vatrom i bijesom talijanskog stila“. Dolazak kuće Bourbon također je značio promaknuće Duróna, i to na položaj maestro de capilla odnosno kapelnika Kraljevske kapele u Madridu – iako je, začudo, Durón naposljetku skončao svoje dane u izgnanstvu, otkriven kao pristaša suparničke kuće Habsburg. Naslovi poput Arietta ytaliana otkrivaju njegove očite pokušaje prilagođavanja novom stilu; desetljećima kasnije otac Feijoo u Música de los templos (Teatro crítico universal, 1726.) optužio je Duróna da je odviše talijaniziran:
To je glazba ovih vremena, ona koju su nam Talijani dali zahvaljujući svom entuzijastičnom maestru Durónu, koji je u glazbu Španjolske unio strane stilove. Istina je da je kasnije ta glazba toliko uznapredovala da ju sam Durón više ne bi prepoznao da ga se oživi; ali za sve te inovacije uvijek možemo okriviti njega, jer im je prvi otvorio vrata.
Feijoo se vjerojatno užasnuo kad je čuo opere i zarzuele Joséa de Nebre u godinama neposredno nakon ovih riječi. Nebra je u potpunosti — i majstorski — prihvatio vatreni talijanski stil, sa svojim recitativo secco punim odvažnih modulacija, svojim arie da capo, idiomatskim instrumentalnim zapisom, zahtjevnom koloraturom u vokalnom zapisu... Vješto ih kombinirajući s narodnim španjolskim oblicima i ritmovima, kao što su fandango ili seguidilla, Nebra je uživao u uspješnoj karijeri u uzavrelom svijetu kazališne glazbe Madrida prve polovice 18. stoljeća. On je bio, po mišljenju mnogih, najbolji španjolski skladatelj svoga stoljeća.
Juan Ramón Lara
Fotografija (c) Javier Diaz de Luna
Bilješke Dine Puhovski o programu koncerta pročitajte ovdje.
