Briljantan glazbenik i izvanredan vizionar, kako ga naziva Wall Street Journal, Pierre-Laurent Aimard nadaleko je hvaljen kao autoritet u glazbi, a prepoznat je i po rasvjetljavanju i unošenju svježine u glazbu prošlosti. Njegov međunarodni raspored kreativno osmišljenih koncerata, emitiranja i snimanja nadopunjen je predanošću podučavanju, održavanju koncertnih predavanja i radionica diljem svijeta. Aimard je dobitnik brojnih nagrada i priznanja od kojih se izdvajaju prestižna Međunarodna glazbena nagrada Zaklade Ernst von Siemens 2017. godine kao priznanje za život posvećen glazbi te nagrada Leonie Sonning, najistaknutija danska nagrada svoje vrste iz 2022. godine.
--
Johannes Brahms:
Šest komada za klavir, op. 118: br. 1, 2, 4
Robert Schumann:
Gesänge der Frühe, op. 133
Arnold Schönberg:
Zwei Klavierstücke (Dva komada za klavir), op. 33a & 33b
Aleksandr Skrjabin:
Klavirska sonata br. 9, op. 68 ''Crna misa''
* * *
Olivier Messiaen:
Catalogue d'oiseaux, I/42: br. 3
Le merle bleu (Istočna plavica)
Maurice Ravel:
Couperinov grob, M68
--
Johannes Brahms (Hamburg, 1833. – Beč, 1897.) bio je romantički „klasičar“, navodni konzervativac kojeg je Arnold Schönberg nazvao velikim inovatorom. Bio je među skladateljima koji su razvili klasično-romantičku instrumentalnu glazbu do njezinih tonalitetnih vrhunaca. Čvrsto se držao forme i apsolutne glazbe, no njegove su tehnike i strukture nadmašivale zahtjeve žanra, spajajući umijeće glazbenoga konstruiranja s emocionalnošću, skladateljsku logiku klasike s poetikom romantizma. Razvio je i mnoge glazbene vrste koje je njegov „rival“ Wagner već glasno bio otpisao. Smatra se da je danas poznati Brahmsov opus možda tek trećina djela koja je doista napisao, jer često je uništavao djela kojima nije bio zadovoljan, posebice mladenačka. Uz četiri simfonije, Violinski koncert, Njemački rekvijem, gotovo 200 solopjesama, ostavio je bogat i značajan komorni opus te niz klavirskih skladbi.
Klavirske stavke, op. 118, Brahms je pisao tijekom ljeta 1893. u Bad Ischlu. Prvi je stavak Intermezzo u a-molu, oznake Allegro non Assai, dramatičan i kao da prolazi u jednom dahu. Završetkom najavljuje sljedeći, Intermezzo u A-duru (Andante teneramente), danas vjerojatno jednu od najizvođenijih Brahmsovih skladbi. Suprotnog ugođaja, suzdržanijeg i romantičnog, koji je potpirivao nagađanja da se radi o „ljubavnom pismu” Clari Schumann. Četvrti komad iz opusa također je Intermezzo, ali u f-molu (Allegretto un poco agitato), suzdržano nemirnih vanjskih dijelova.
Muzikolog Julius Philipp Spitta opisao je stavke iz op. 118 kao „savršena djela za polagano upijanje u samoći i miru” i „iznimno raznolik klavirski ciklus”, dok je Clara Schumann, kojoj su posvećene, ocijenila da minijature sadržavaju „bogatstvo osjećaja u najmanjim dimenzijama.”
Robert Schumann (Zwickau, 1810. – Endenich, 1856.) navodno je od studija prava odustao čuvši Paganinijev koncert u Frankfurtu 1830. i poželjevši postati glasovirskim virtuozom. U tomu su ga spriječili problemi s rukama, nastali možda zbog naprave koju je osmislio kako bi bolje izvježbao prste, a možda uzrokovani liječenjem. Godine 1840. vjenčao se s kćeri svojega profesora klavira Friedricha Wiecka, Clarom, unatoč Wieckovom oštrom protivljenju i pokušaju sudske zabrane braka. Clara je bila pijanistica, ali i skladateljica te važan utjecaj na Schumanna (i, poslije, Brahmsa). Kao skladatelj, često se dugotrajno posvećivao samo po jednom izvođačkom tijelu: u ranijim godinama klavirskim djelima, potom samo solopjesmama pa simfonijskoj glazbi te zatim komornim djelima. Skladbe mu često obilježava „nježan nemir“ nastao kombiniranjem lirskih tema s gustim kontrapunktskim radom. Osnovao je i važan časopis, Neue Zeitschrift für Musik. Kasnije su godine obilježene dužim razdobljima bez skladanja uslijed čestih depresija.
Pet kratkih stavaka iz ciklusa Gesänge der Frühe među posljednjim su Schumannovim djelima, posljednja čije je izdavanje nadgledao. Podnaslov skladbi trebao je biti „za Diotimu”, prema junakinji romana Hyperion Friedricha Hölderlina, koji je za roman i pjesme o Diotimi bio nadahnut Platonovom Gozbom. Kratki stavci lišeni su velikih ukrasa, ili zahtjeva za virtuoznošću i, kako upućuje naslov, inspirirani raznim vrstama pjeva: koralima, lovačkim pjesmama, solopjesmama s pratnjom. Clara Schumann poslije je komentirala da su to „originalni komadi posebnog ugođaja”; Posvećeni su spisateljici Bettini von Arnim.
Schumann je, tek nekoliko dana prije pokušaja samoubojstva, pisao svojem izdavaču Friedrichu Arnoldu o novom ciklusu kao o „skupu stavaka koji opisuju što osjećamo dok se približava i razvija jutro, ali više kao izraz osjećaja nego kao slikarstvo” (sličnim je riječima, o „izrazu osjećaja, a ne slikarstvu”, Beethoven opisao Pastoralnu simfoniju).
Arnold Schönberg (Beč, 1874. – Los Angeles, 1951.) veći je dio života djelovao u Beču i Berlinu, a posljednja dva desetljeća proveo je u Sjedinjenim Američkim Državama. Iako uglavnom samouk kao skladatelj, bio je najutjecajniji učitelj svoga vremena, a među njegovim najranijim i najznačajnijim učenicima bili su Alban Berg i Anton Webern, kojima je pomagao i nakon završetka naobrazbe i s kojima je činio glasovitu Drugu bečku školu. Njegovo je stvaralaštvo moguće promatrati kroz tri razdoblja; u prvome se oslanjao na kasni romantizam, osobito na stvaralaštvo Richarda Wagnera i Johannesa Brahmsa, proširivši tonalitet do krajnjih granica. Drugo skladateljsko razdoblje Schönbergova je ekspresionistička faza u kojoj je u svojim djelima ukinuo tonalitet (Tri skladbe za klavir, Knjiga visećih vrtova, Pet skladbi za orkestar, Iščekivanje, Pierrot lunaire), a treće su razdoblje obilježili izum i uporaba dvanaesttonske tehnike, uz povremeno vraćanje ranijim postupcima i tonalitetu. Istodobno se oslanjajući na tradiciju, logiku i inovativnost, kao predvodnik Druge bečke škole postavio je temelje za razvoj tzv. Nove glazbe, izvršivši snažan utjecaj na glazbenu umjetnost 20. stoljeća općenito.
Arnold Schönberg napisao je Dva klavirska komada, op. 33, na poziv Emila Hertzke iz izdavačke kuće Universal Edition, koji je u antologiju klavirske glazbe želio uvrstiti njegova ranija djela za klavir, ali je skladatelj odlučio napisati nova. U ovim stavcima primjenjuje dvanaesttonsku tehniku, sada s više mogućnosti jer dvije inačice dvanaesttonskog niza može rabiti istovremeno (a tonovi iz dvanaesttonskog niza ne ponavljaju se dok niz ne dođe do kraja). Prvi je stavak napisao 1929., a drugi 1931., u Barceloni. Iz Centra Arnold Schönberg ističu da je prvi stavak impulzivnijega karaktera, drugi suzdržaniji i da se u oba slučaja radi o Schönbergovoj sažetoj verziji sonatnog oblika te da stavci pokazuju Schönbergovo nadahnuće Brahmsovim intermezzima. Zaključuju:„njegove završne skladbe za klavir solo pokazuju njegova nastojanja da nove glazbene ideje uklopi u tradicionalne kontekste.”
Aleksandar Nikolajevič Skrjabin (Moskva, 1872. – 1915.) najviše je pisao orkestralne i klavirske skladbe. Rabio je inovativne harmonijske procedure i kromatske pomake specifičnog rukopisa, iskoračujući poslije „jednom nogom” iz tonaliteta. Rabio je i vlastiti sustav akorada kojima je pridavao ezoterično značenje, a jedan je nazvao mističnim akordom. Bavio se sinestetičkom prirodom umjetnosti i zadavao stroge upute o osvjetljenju svojih koncerata. Skrjabin je nastupao diljem Europe, a od 1897. predavao je na Moskovskom konzervatoriju. Početkom novog stoljeća, Skrjabin se sve više okreće misticizmu, teozofiji i posvećuje se stvaranju umjetničkih djela koja će otvarati „nove spiritualne prostore.”
Svojoj Sedmoj sonati Skrjabin je sam pridao nadimak „Bijela misa”, no večerašnju, Devetu sonatu, nije on prozvao „Crnom misom.” Učinio je to pijanist i teozof Alekej Podgajetski, no čini se da se Skrjabin slagao. Sam je rekao da je u ovoj skladbi došao bliže „sotonskome” nego ikada do tada, a dijelove ove dramatične skladbe opisao je kao „otrovne”, „tajanstvene” te „paradu sila zla.” Arthur E. Hull uz ovu je skladbu iskovao izraz „molekularna vrtoglavica.”
Olivier Messiaen (O. Eugène Prosper Charles Messiaen; Avignon, 1908. – Pariz, 1992.) skladao je od 8. godine i studirao na Pariškome konzervatoriju od jedanaeste te dobio pet tamošnjih Prvih nagrada, u kontrapunktu, korepeticiji, orguljama s improvizacijom, povijesti glazbe i kompoziciji. Više od 40 godina bio je glavnim orguljašem Crkve Svetoga trojstva u Parizu. Nakon Drugoga svjetskog rata i zatočeništva u njemačkome logoru u Görlitzu (Zgorzelecu) – u kojem je nastalo njegovo čuveno djelo Kvartet za kraj vremena – predavao je na Konzervatoriju i davao satove Boulezu i drugim mladim skladateljima.
Za Messiaenovu glazbu važno je nekoliko izvanglazbenih tema: katoličanstvo (u orguljaškim i zborskim djelima), tema ljubavi (npr. Harawi, simfonija Turangalîla) i interes za prirodu, naročito ptice, čije je glasanje nastojao notirati i potom rabio u skladanju. Proučavao je i indijsku i drugu nezapadnu glazbu, kao i ritam u ranoj glazbi. Rabio je ritmičku tehniku „dodane vrijednosti“ (kojom se remeti klasičan čvrsti ritam unutar takta), kao i poliritamske teksture. Pri skladanju se služio predsređenjem građe u moduse („ljestvičnu“ sustavnost).
Svoj je interes za ptice Messiaen razvijao u suradnji s prijateljem, amaterskim ornitologom Jacquesom Delamainom. Za djelo Reveil d'oiseaux, za klavir i orkestar, transkribirao je pjev 38 vrsta francuskih ptica, a za Oiseaux exotiques njih 48. Njegovo je najvažnije djelo inspirirano pticama opsežni Catalogue d'oiseaux (Katalog ptica) iz 1958., u 13 dijelova. Svaki je posvećen jednoj, glavnoj ptici, ali skladatelj se u djelu ukupno referira na 77 vrsta. Posvetio ih je pijanistici Yvonne Loriod koja će poslije postati njegovom suprugom.
Messiaen je uz djelo priložio i zapise, a za ovaj stavak, Le merle bleu / Monticola solitarius (Modrokos) spominje, među ostalim, „lipanj na obali Vermiliona” te „litice nad morem” i odjek modrokosova pjeva „u stjenovitom rascjepu”. „Njegovo je plavetnilo kontrast spram mora”, nastavlja, „njegova pjesma, gotovo orijentalna, podsjeća na glazbu s Balija i stapa se sa zvukom valova.” Čuju se, piše Messiaen, i druge ptice, a na kraju ostaje sjećanje na modrokosa, „poput zbora ženskih glasova u daljini.”
Tombeau (franc. grob, grobnica) izraz je za instrumentalno djelo – tužaljku – kojim se obilježava nečija smrt. Pojam je u francusku glazbu došao iz književnosti, jer tako su se nazivale kratke pjesme o preminulim uglednicima u Francuskoj 16. i 17. stoljeća, a potom i glazbena djela nastala u istom povodu. U dvadesetom stoljeću francuski su se skladatelji vratili toj tradiciji, tako i Maurice Ravel, koji je djelo Tombeau de Couperin pisao 1914.–1917., a više je skladatelja sudjelovalo u skladanju djela Tombeau de Debussy (1920., Dukas, Stravinski, Ravel, Satie, Bartók...).
Maurice Ravel (Ciboure, 1875. – Pariz, 1937.) kompoziciju je studirao u klasi Gabriela Fauréa, kojemu je u znak zahvalnosti posvetio neka djela. Uz klasične autore, na njega su utjecale i ruska glazba, gamelan, ali i suvremeni autori. Napisao je brojna djela za klavir i za razne komorne sastave, dva koncerta za klavir (jedan samo za lijevu ruku), orkestralne komade. Zbog iznimne pažnje koju je pri skladanju posvećivao svakom detalju (i aludirajući na švicarsko podrijetlo Ravelova oca; majka mu je bila iz Baskije), Stravinski ga je nazvao „švicarskim urarom“.
Ravel je izvorno želio napisati niz djela za klavir kao tombeau velikom Françoisu Couperinu (1668. – 1733.), skladatelju zvanom Le Grand, utemeljitelju francuske čembalističke škole, no planove mu je pomrsio Prvi svjetski rat. Ravel je bio fizički preslab za vojsku, no 1915. postao je vojni vozač te je bio na bojištu dok se nije razbolio. Po povratku iz vojne bolnice, 1917., vratio se nedovršenom djelu i svaki od šest stavaka posvetio jednom od prijatelja poginulih u ratu. Udovica jednog od njih, Marguerite Long, praizvela je 1919. klavirsku suitu Tombeau de Couperin. Iste je godine Ravel orkestrirao i preradio četiri stavka. Snoviti Preludij posvetio je Jacquesu Charlotu, vedri Forlane (venecijanski ples) Gabrielu Delucu, svečano melankolični Menuet Jean Dreyfusu, a živahan provansalski Rigaudon braći Pierreu i Pascalu Gaudinu, koji su poginuli prvog dana na bojišnici.
Muzikolog Gerard McBurney zapisao je da je Ravel u skladbu uvrstio upravo ono što je suprotno od rata, ono što želimo sačuvati od njegovog utjecaja. Neki su se kritičari doista pobunili što glazba Tombeaua nije dovoljno tmurna za ratnu temu, no Ravel im je odgovorio: „mrtvi su u svojoj vječnoj tišini već dovoljno tužni.“
Pierre-Laurent Aimard, pijanist kojeg Wall Street Journal opisuje kao „briljantnog glazbenika i izvanrednog vizionara“, naširoko je hvaljen kao autoritet u suvremenoj glazbi, dok je istovremeno cijenjen zbog svježeg pristupa glazbi proteklih razdoblja. Svoj raspored kreativno osmišljenih koncerata, prijenosa uživo i snimanja nadopunjuje podučavanjem, održavanjem koncertnih predavanja i radionica diljem svijeta, čemu je posvećen cijelu karijeru.
Pierre-Laurent Aimard bilježi bliske suradnje s brojnim vodećim skladateljima među kojima su Helmut Lachenmann, Elliott Carter, Harrison Birtwistle, György Kurtág, Karlheinz Stockhausen, Marco Stroppa, Pierre Boulez i Olivier Messiaen. U sezoni 2023./2024., on projektima diljem Europe, Sjeverne Amerike, Japana i Kine slavi glazbu Györgya Ligetija, a njegova koncertna gostovanja uključuju Češku filharmoniju, Sasku državnu kapelu Dresden, milansku Scalu, Francuski nacionalni orkestar, Danski nacionalni simfonijski orkestar i Njujoršku filharmoniju. Na rasporedu njegove opsežne turneje ove sezone nalaze se recitali u dvoranama kao što su Southbank Centre u Londonu, Elbphilharmonie u Hamburgu, bečki Musikverein, luksemburška Filharmonija i amsterdamski Concertgebouw, a nastupit će i u Philadelphiji, Chicagu i San Franciscu. U pariškom Théâtre des Champs-Elysées u suradnji s francuskim glumcem Denisom Podalydèsom istraživat će Kertészov roman Čovjek bez sudbine kroz glazbu Ligetija, Kurtága, Schönberga i Cagea. Kao komorni glazbenik, Aimard nastavlja dugogodišnju suradnju s Tamarom Stefanovich, s kojom će nastupiti u Tonhalleu u Zürichu i Centro Nacional de Difusión Musical u Madridu, i s jazz pijanistom Michaelom Wollnyjem, s kojim će nastupiti u Alte Oper u Frankfurtu.
Na festivalu Acht Brücken u Kölnu praizvest će koncert za klavir Clare Iannotte, a slijedi i portugalska premijera djela Se da contra las piedras la libertad Klausa Ospalda, koje su naručili Casa da Música iz Porta i Simfonijski orkestar Sjeverozapadnonjemačkog radija iz Kölna. Aimard iza sebe ima praizvedbe Carterova posljednjeg djela Epigrams, kao i Responses: Sweet Disorder and the Carefully Careless i Keyboard Engine za dva klavira Sir Harrisona Birtwistlea.
Sezona 2023./2024. započela je izlaskom njegova novog nosača zvuka u rujnu, s kompletnim Bartókovim klavirskim koncertima koje je snimio s Esa-Pekkom Salonenom i Simfonijskim orkestrom San Francisca. Ovaj je album posljednji u nizu Aimardovih hvaljenih suradnji s diskografskom kućom Pentatone, nakon Visions de l’Amen (2022.) s Tamarom Stefanovich, Beethovenovih Hammerklavier Sonata & Eroica Variations (2021.) i albuma s Messiaenovim najznačajnijim djelom, Catalogue d’oiseaux (2018.), za koji je osvojio više nagrada, uključujući prestižnu Nagradu njemačkih diskografskih kritičara.
Aimard je poznat kao inovativan kreator programa i jedinstven interpret klavirskog repertoara svih razdoblja, što mu donosi brojne pozive na rezidencije u svojstvu voditelja i izvođača, kao primjerice nedavno u Musikkollegium u Winterthuru, gdje je tijekom sezone slavio različite skladatelje, otvorivši je kompletnim ciklusom Beethovenovih klavirskih koncerata. Drugdje je realizirao revolucionarne projekte, primjerice u Casa da Musica u Portu, Carnegie Hallu i Centru Lincoln u New Yorku, Konzerthausu u Beču, Alte Oper u Frankfurtu, Festivalu u Luzernu, Mozarteumu u Salzburgu, Cité de la Musique u Parizu, Festivalu Tanglewood, Festivalu u Edinburghu te kao umjetnički direktor Festivala u Aldeburghu od 2009. do 2016. godine.
Aimard je dobitnik brojnih nagrada, uključujući prestižnu međunarodnu glazbenu nagradu Ernst von Siemens
2017. godine, kao priznanje za život posvećen glazbi, te najistaknutiju dansku glazbenu nagradu Leonie Sonning 2022. godine. Član je Bavarske akademije lijepih umjetnosti, a radio je i kao profesor na Visokoj školi za glazbu i ples u Kölnu i izvanredni profesor na Collège de France u Parizu. U proljeće 2020. je, u suradnji s Ruhrskim pijanističkim festivalom, ponovno pokrenuo internetsku platformu Explore the Score koja je usmjerena na izvođenje i podučavanje Ligetijeve glazbe za klavir.
--
Fotografija (c) Marco Borggreve
--