Studentski teatar Lero | Sjećanje na ljubičaste kiše

Studentski teatar Lero

Sjećanje na ljubičaste kiše

--

Režija i dramatizacija: Davor Mojaš

Kostimografija: Dubravka Lošić

Autor glazbe: Petar Obradović

Scenografija: Mato Brnjić

Oblikovatelj svjetla: Antonio Ljubojević

Svjetlo i ton: Melko Dragojević

Rekvizita: Lerov (pro)fundus

Fotografija: Željko Tutnjević

Video: Rela Petric

Produkcija i organizacija: Ksenija Medović

Grafički dizajn: Nora Mojaš

--

Igraju: Jasna Held, Ksenija Medović, Zvončica Šimić, Barbara Damić Medi, Dubravka Mrvelj, Zrinka Udženija

Glas: Nike Nagy 

--

Predstava Sjećanje na ljubičaste kiše preuzima naslov pjesme Luka Paljetka i teatarska je posveta i spomen velikom pjesniku koji je često bio dijelom Lerovih repertoarnih ogleda i izazova. Izborom i raznog drugog pjesničkog, dramskog i proznog štiva u prepoznatljivoj Lerovskoj scenskoj poetici, složen je mozaik prizora i dijaloga koji propituju životne kronologije, iluzije, ljubavi i snove, i inspirativni su zrcalni odraz sjetnog dubrovačkog spomenarija. Onog baštinskog upisanog u duše Grada i onog suvremenog koji nas zatiče svakim novim jutrom skrivenim u ruži vjetrova. Sjećanje na ljubičaste kiše moguće je i uzaludno, ali i poticajno propitivanje ženskih usuda, snova i nezaborava ucrtanih kao uzdah u njihove životne razbrajalice. Sjećanja se ne mogu zaboraviti, ona su ovdje elegični povod i izgovor empatijskoj igri i teatarskom zagovoru. Igri koja ne sluti posljedice, jer „samo će ljubičaste kiše i dalje pjevat / a ona će se počet pomalo razumijevat.“

Neki elementi predstave: fragmenti proznih, dramskih i drugih zapisa: Luko Paljetak, Ljubičaste kiše (1973.), Ruže (2023.) / Sławomir Mrożek, Udovice / Davor Mojaš, Pisma ne o bosiljku, Prašine / Jack Kerouac, Meksička osamljenost / Un amore grande / Muza Pavlova, Vesela skleroza / Mlad užežen u ljubavi (Milovan Tatarin, Erotska začinka iz 17. stoljeća)

„Padaju ljubičaste kiše i to su oči / svih onih lijepih žena koje se sad na nebu / pretvaraju u sumrak pretvaraju u jesen, / a zemlja još je topla i zvijezde po njoj grebu / noktima i po moru po kojemu se toči / ta krv u kojoj plivam zajedno s voćem stresen…“ (L. Paljetak, Ljubičaste kiše)

„Obuzme me neko sentimentalno raspoloženje. Valjda zato što živim ozbiljno.“ (D. Mojaš)

„Ako odem gotovo je s odlaskom / Ako spavam opuštanje je opasno / Opuštanje čvrsto sklapa moje vjeđe / Ako ništa ne činim ništa mi se i ne događa…“(J. Kerouac)

„Uto poče dan svitati, / ńih obiju volja hitati, / rvaše se još u dzoru, / ko bi jači osta goru, / paka kako bolje svanu, / svak otide na svoju stranu,“ (Mlad užežen u ljubavi)