--
Režija i dramatizacija: Davor Mojaš
Kostimografija: Dubravka Lošić
Autor glazbe: Petar Obradović
Scenografija: Mato Brnjić
Oblikovatelj svjetla: Antonio Ljubojević
Ton: Melko Dragojević
Rekvizita: Lerov fundus
Fotografija: Željko Tutnjević
Video: Rela Petric
Produkcija i organizacija: Ksenija Medović
Grafički dizajn: Nora Mojaš
--
Igraju: Jasna Held, Ksenija Medović, Zvončica Šimić, Barbara Damić Medi, Barbara Horvat
Glas: Zijad Gračić
--
Snovi izgubljenih godina nova je Lerova kazališna avantura koja, dosluhna prepoznatljivoj scenskoj poetici ovog dubrovačkog teatra, iznova otvara i propituje nostalgične i elegične slike podneblja i prizore izgubljenih, skrivenih i tajenih albuma uspomena upisanih u godine onih koji ne zaboravljaju. Poetski amarkord sjetnih i melankoličnih prizora o prolaznosti, neostvarenim ljubavima, tugama i sjetama koje ostaju snovima i, zajedno s njima, razasute u izgubljenim spomenarima i proživljenim godinama. Za utjehu onima koji pamte i ne broje rođendane. Onda kada su svi satovi stali a juga i maestrali obrisali suze. Lirska teatarska priča o ženama koje čekaju, sanjaju, mole i ostaju same prebirući po vlastitim alibijima, neostvarenim susretima, ljubavima i sjetama. Prepuštene tišinama, tamama i fobijama u kojima, uzaludno, traže smisao i izgovore. Uspomene se ne mogu, kao ljudi, odseliti negdje i ne vratiti se. One u ovom Gradu žive u svakom uzdahu onih preostalih. Ostajući sklonjene u imaginarnom vlastitom utočištu u kojem slute, žude i traju. Same „sa svima dolazećima dolaze / i sa svima odlazećima odlaze“ . Spominjući, snivajući, oplakujući i rezimirajući i ne samo svoje životne razbrajalice. Svemu i svima usprkos. U Snovima izgubljenih godina. I ne samo njima.
Neki elementi predstave. Fragmenti proznih, dramskih i drugih zapisa: Tim Lihoreau Moderne fobije / Davor Mojaš Pelargonija, Kaplje / Gregory Corso Osječajući da starim (prijevod Vojo Šindolić), evergreen La piogia Gigliole Cinquetti iz 1969. / Muza Pavlova Prvi, drugi / Valcer uzdaha / Lutke ostavljene / Glasovi iz daljine / Tišine / Utihnine
„Kako se suprotstaviti prolaznosti? / Odustati od čitanja osmrtnica? / Odustati od samog sebe? / Da, kad sam bio mlad / starci su uvijek izgledali stari / kao da su se rodili stari / A suvremenici Clarka Gablea i Vivien Leigh / izgledali su vječni / Da, sada kad sam stariji / starci iz moje mladosti su mrtvi / a mladići iz moje mladosti su stari / (G.Corso)
„..Ne mogu zakasniti u kazalište. Mnogi potcjenjuju ulogu kazališta u našem životu, ali to je zabluda. Teatralnost mora ući u naš život, mora promijeniti našu svijest. Uloga svijesti je važna u našem životu. To potvrđuju eksperimenti s kokoškama…“ (M.Pavlova)
„Prolaze godine. Ure cure kapljama koje one skupljaju borama na licu, među prstima na usnama i u utihama duše. Ili su to bile suze. Jedom. I nikada.“ (D.Mojaš)
