Od osnutka 2008. godine, vokalni ansambl Antiphonus daje sve od sebe da osvoji i oduševi svoju publiku na svim hrvatskim festivalima, brojnim gradovima i inozemstvu dovitljivim koncertnim programima u rasponu od srednjeg vijeka do suvremenih autora. Među sjajnim glazbenicima s kojima surađuje u svojoj koncertnoj sezoni i gostovanjima je i nagrađivani gitarist Petrit Çeku kojeg je gitarski kritičar Colin Cooper oslovio kao „solista visokih mogućnosti.“
--
Bernat Vivancos:
El cant dels ocells
Manuel de Falla:
Siete canciones populares españoles
Isaac Albéniz: Suite española, op. 47
Cataluña
Mateo Flecha:
La bomba
Mario Castelnuovo-Tedesco:
Romancero gitano, op. 152
--
Umjetnički voditelj ansambla Antiphonus, Tomislav Fačini, ovako predstavlja program Antiphonusa i Petrita Çekua za Dubrovačke ljetne igre:
„Večerašnji, iberski, program nadahnut je folklorom: s jedne strane, u obliku citata i zaodijevanja narodnog genija u ruho umjetničke glazbe (De Falla i Albéniz), odnosno, s druge strane, u obliku poetike koja se hvata u koštac sa samim genijem narodnog duha i prenosi ga u vlastito umjetničko iskustvo (Lorca i Castelnuovo-Tedesco, Vivancos).
Jedino je Vivancos, katalonski skladatelj novog naraštaja, onaj koji živi i sklada u nijansama bijele boje. Njegova obrada katalonske božićne pjesme Pjev ptica čini little reset i predah od intenziteta crvenoga i crnoga kojim se krase ostale skladbe, ali i poezija. („Crveno” i „crno”, ne kao stereotip: jedino se na iberskom poluotoku, kao i u Hrvatskoj, služe izrazom crno vino: viño tinto.)
Premda je Lorcin Cante jondo dio naše lektire (Jahač koji nikako da stigne u Cordobu; Balkon koji neka ostane otvoren), a uglazbljenje Romancera iz pera Castelnuova imamo prilike čuti kod nas po prvi put, djela na programu ipak čine koherentnu cjelinu. De Falla je naime inicirao Natjecanje Dubokog pjeva, Concurso de Cante jondo, pokušavajući već 1922. spasiti flamenco od „kafanskog” i turističkog kiča. Kič je ipak i danas temelj izvanandaluzijske percepcije ovog osebujnog stila i izraza, očito izgrađenog (s mnogo prijepora) na temeljima silnih migracija i prožimanja čitavih kontinenata na jednom prostoru.
Također, De Falla i istomišljenici smatrali su važnim da riječ napredak u kontekstu nove španjolske umjetnost ne zatre svoje korijene kao neželjenu popudbinu. U tome mu je veliku podršku dao Lorca, životno zainteresiran da bogato nasljeđe pretočeno u umjetnost ne završi na području umjetničke naive ili kiča.
Andrés Segovia je, baš kao i Rodrigo, Turina i Ginastera, pružio obol događaju, pa se tako u emigraciji i talijanski Židov Mario Castelnuovo, uz žustar zagovor Segovie, latio uglazbljenja Lorcine poezije za neobičan sastav i potragu za vlastitom vizijom duha flamenca. Emocija dovedena do ekstaze, izraz prije svega i ljepota koja se prvenstveno nalazi u proživljenom sadržaju, teško, međutim, idu ruku pod ruku s umjetničkom glazbom, iz očitih povijesnih i tehničkih razloga. Folklor ili pop-kultura ovdje imaju znatnu prednost, barem na elementarnoj razini. Međutim, vjernost izvornom nadahnuću otvara put prenošenju prvotnog nerva u neke druge vode, ne razvodnjavajući se, nego gradeći začudna zdanja zvuka, slika i doživljaja umjetnika koji su htjeli i znali biti mediji jedne sirove i žestoke kulture u svoj njezinoj tankoćutnosti.”
**
Glazbena osobnost skladatelja Bernata Vivancosa (Barcelona, 1973.) obilježena je dojmovima koje je stekao tijekom školovanja u Samostanu u Montserratu. Potječe iz glazbeničke obitelji i, nakon prve poduke iz klavira i kompozicije u Barceloni, pet je godina studirao kompoziciju na Konzervatoriju CNSMD u Parizu. Godine 2000. nastavio je studij u Oslu, kamo je otišao inspiriran glazbom Lassea Thoresena. Vivancosov stil čini jedinstvena kombinacija elemenata: bogatstvo boje i teksture, modusi spojeni sa Zapadnom tradicijom i potraga za duhovnošću zasnovanom na inspiraciji spektralnom harmonijom. Od 2003. Vivancos predaje kompoziciju i orkestraciju na Katalonskoj visokoj školi za glazbu (ESMUC).
Manuel de Falla (Manuel María de los Dolores Falla y Matheu; Cádiz, 1876. – Alta Gracia de Córdoba, 1946.) isprva pijanist, učio je kompoziciju u klasi Felipa Pedrella, koji je predavao i Albénizu i Granadosu te poticao stvaranje španjolske nacionalne klasične glazbe. De Falla je potom neko vrijeme živio u Parizu, gdje su na njega utjecali Ravel, Dukas i Debussy. Velik je uspjeh postigao baletom Trorogi šešir koji je koreografirao Diagiljev. Godine 1939. preselio se u Argentinu. De Falla je bio središnja figura španjolske glazbe 20. stoljeća, zaslužan za izgradnju tzv. nacionalnog stila, odnosno povezivanje španjolske tradicijske glazbe i neoklasicizma, iako su mu kritičari znali predbacivati i prevelik utjecaj francuske glazbe. Rekao je: „iskreno, mislim da je u pučkoj pjesmi njezin duh važniji od slova.“
Isaac Albéniz (Isaac Manuel Francisco Albéniz; Camprodón, 1860. – Cambo-les-Bains, 1909.) odrastao je u Barceloni i nastupao već s pet godina. Živio je u Parizu, poslije je upisao Konzervatorij u Madridu, no studij je često prekidao zbog nastupa i putovanja – sa sestrom je odlazio na koncertne turneje, naročito nakon što je njihov otac ostao bez posla. Upisao je studij u Leipzigu, gdje je ostao kratko, dobio je stipendiju i za Konzervatorij u Bruxellesu, gdje je studirao klavir, i zatim u Španjolskoj razvijao pijanističku karijeru. Bavio se i dirigiranjem i počeo skladati zarzuele. U Barceloni je studirao kompoziciju s Felipeom Pedrellom, legendarnim profesorom koji je odgojio cijelu generaciju španjolskih autora, i predavao klavir. Zbog zdravstvenih problema nastojao je vrijeme provoditi u toplim krajevima.
Skladbama je razvijao nacionalni stil te je promovirao španjolsku glazbu po svijetu. Za razliku od Pedrella, nije rabio pučku glazbu kao osnovnu građu, već je skladao glazbu koja je sugerirala poveznice sa španjolskom tradicijom, a s vremenom je pisao sve kompleksnija djela. Mnoga Albénizova djela za klavir postala su čak poznatijima u transkripcijama za gitaru.
Mateo Flecha (M. Fletxa, Prades, ?1481. – Poblet, ?1553.) učio je glazbu u Barceloni. Prema dostupnim podacima, bio je maestro di capilla u katedrali u Léridi, zatim u Sigüenzi i u Arévalu. Flechin nećak i imenjak objavio je 1581. zbirku njegovih djela Las ensaladas de Flecha, a sačuvane su i brojne obrade njegovih djela iz tog razdoblja (zbog istog imena katkada se navode i Mateo Flecha El Viejo – stari(ji) – i Flecha El Joven - mladi/mlađi). U svojim je skladbama Flecha spajao vlastite i tuđe melodije u vrstu quodlibeta, odnosno „u kontinuirani glazbeni tijek u kojem se homofone pasaže izmjenjuju s imitacijskim ulomcima. Citati, na kastiljanskom, katalonskome i latinskome, jedva se izdvajaju iz cjeline zbog Flechina neobičnog stila, koji je između učenoga i pučkoga i vjerojatno je bio odjek glazbenog ukusa nekih od aristokratskih krugova španjolskog društva prve polovice 16. stoljeća” (Maricarmen Gómez za Grove).
Talijanski skladatelj Mario Castelnuovo-Tedesco (Firenca, 1895. – Beverly Hills, 1968.) glazbom se počeo baviti na Institutu Cherubini u Firenci, a zatim je studirao kompoziciju u Bologni. Nastupao je često kao pijanist, solo i u ansamblima, te pisao kritike. Glazba Castelnuova-Tedesca, koji je bio sefardskog podrijetla i čiji su se preci zvali Castilla Nueva, u Italiji je zabranjena 1938. godine, a 1939. emigrirao je u Sjedinjene američke države. Ondje potpisuje ugovor sa studiom Metro-Goldwyn-Meyer, poslije i s drugim filmskim i televizijskim kućama, te radi na glazbi za oko 250 filmova, katkad kao glavni skladatelj, katkad kao jedan od autora. Postao je i ugledan profesor filmske glazbe, koji je predavao, primjerice, Henryju Manciniju i Johnu Williamsu. Nastavlja pisati i koncertna djela i opere. Skladao je više od stotinu djela za gitaru, za što je presudan bio susret s virtuozom Andrésom Segoviom, 1932., kada je ovaj došao u Italiju s de Fallom. Castelnuovo-Tedesco, neoklasicist okrenut starijoj talijanskoj glazbi, poslije i neoromantičar, sam je rekao „nisam nikad vjerovao u modernizam, novoklasicizam, ili bilo koji drugi -izam“, jer je glazba za njega bila sredstvo izražavanja „krajobraza koje je vidio, knjiga koje je pročitao, slika i kipova kojima se divio“.
**
PRIJEVODI TEKSTOVA NA HRVATSKI JEZIK
Bernat Vivancos: El cant des ocells
(narodna poezija)
U osvit zore ponajveće
u najsvečanijoj noći,
ptice zapjevaše
da proslave Njega
glasovima krasnim.
Zapjeva zeba:
O kako je krasan Marijin sin!
A drozd reče:
Smrt je pobijeđena,
i počinje život moj!
Manuel de Falla: Sedam španjolskih narodnih pjesama
(narodna poezija)
Maursko platno
Na fino platno, u trgovini,
pala je mrlja.
Jeftinije se prodaje,
jer je izgubilo na vrijednosti!
Aj!
Seguidilla Murciana
Tko ima stakleni krov,
neka se ne nabacuje kamenjem na susjeda!
Pa ako smo mazgari,
možda se i sretnemo na putu.
Toliko si navjeran,
sličiš mi na pesetu
koja ide iz ruke u ruku.
Na koncu se izliže,
i, misleći da je lažna,
nitko je više neće!
Asturiana
Da vidim hoće li me utješiti,
prišla sam zelenom boru.
Kad me vidio da plačem, i on je proplakao.
Bor, kako je bio zelen,
Kad me vidio da plačem, i on je proplakao.
Jota
Kažu da se ne volimo,
jer nas ne vide da govorimo.
Neka pitaju naša srca,
tvoje i moje!
Moram se rastati od tebe,
od tvoje kuće i prozora.
Pa ako tvojoj majci to nije drago,
zbogom mala, do sutra!
Uspavanka
Spavaj, spavaj, djetešce,
spavaj moja dušice,
spavaj moja zvjezdice.
Nina nana,
spavaj moja jutarnja zvjezdice.
Pjesma
Izdajničke su tvoje oči,
pokopat ću ih.
Ne znaš curo, što to košta,
pjesmo moja!
da ih gledaš.
Majko, ginem!
Kažu da me ne voliš,
a ipak si me volio!
Idi, nek ti je sa srećom.
pjesmo moja!
Što sam te izgubila,
Majko, ginem!
Polo
Aj!
Nosim bol u ...aj! grudima..!
nikome to neću reći.
Prokleta ljubav, aj..!
i onaj tko me njoj naučio!
Aj!
Mateo Flecha: La Bomba
Pumpaj, pumpaj, van s vodom!
Bacaj bačve u more,
Jer tonemo i nema nam spasa!
Pomagaj onom mornaru!
Ostali drž‘te kormilo!
Kakav nered! Trči, trči!
Ne vidite li našu propast?
Prerežite konopce
Da opustimo jedra
Svi na ovu stranu,
Za protutežu!
Brod propušta!
Pošaljite majstore da ga zakrpaju!
-Nema vremena, brod puca na pola!
Što da radimo??
Isplati li se plivati?
Oh, takvo je gadno more
Da ćemo svi izginuti!
Držite se dasaka i kovčega.
A što ću ja, ne znam plivati,
Gotov sam!
Majko Djevice, obećajem
Da ću ti se stalno moliti!
Juan, ako se spasiš, postaješ pustinjak!
Ja ću u Montserrat!
I ja, i ja, ako se spasim,
Ja idem bosonog u Santiago!
Ja ću do Jeruzalema!
Sveta Djevice Loretska,
Sveti Genezije, pomagajte!
Bože sveti, davim se!
Utapam se, sveti Elmo!
Djevice guadalupska,
zaboravi naše grijehe!
Gospo od Montserrata,
čuj nas i pomozi!
O, kakve sreće! Brod!
Spašeni smo!
Dođite, dođite da ne izginemo!
Pomozite, brzo!
Gospodo, ona točkica bi mogla biti neka barka!
Kakva sreća da smo je se dokopali!
Gratias agamus Domino Deo nostro.
Dostojno je i pravedno, za ovo dobročinstvo!
Pjevajmo mu s veseljem,
svi mi, zahvalni za pomoć!
Ej, ej! Počnimo. Ti prvi,
Gil Picarra, udri u gitaru,
a mi ćemo ti pomoći.
Čekajte da je ugodi!
Dobro je ugodi, pasji sine!
Din din din, diridiri-din…
Jao, kako je raštimana!
Hajde više, prokletniče!
Din din din, diridiri-din…
Još je falš..
Malo više! Više!
Din din din, diridiri-din…
A, sad je dobro!
Hajde onda, pjesmom, svirkom
Iz sveg glasa pojmo Spasitelju Isusu!
Din din din, blagoslovljen koji je došao da nas izbavi!
Blagoslovljen dan kad se žrtva naknadnica rodila.
Njegov je dolazak izliječio tisuću patnji.
Din din din… Blažene oči što su milostivo pogledale na nas,
i blaženi koje je dopala sretna sudbina!
Mario Castelnuovo Tedesco: Romancero Gitano
(Federico García –Lorca)
Pjesmica o tri rijeke
Rijeka Guadalquivir
prolazi među narančama i maslinama.
Dvije rijeke Granade
slaze sa snjegova u žito.
Jao, ljubavi
koja si bila, i više nisi!
Rijeka Guadalquivir
ima grimiznu bradu.
Dvije rijeke Granade,
jedna plač a druga krv.
Jao, ljubavi,
što si se rasplinula!
Sevilla ima put
kojima jedre brodovi;
vodama Granade
preostaju samo uzdasi.
Jao, ljubavi
koja si bila, i više nisi.
Gualdaquivir, visoki toranj
i vjetar među narančama.
Darro i Genil, mrtvi tornjići
nad barama.
Jao, ljubavi,
što si se rasplinula!
Tko bi rekao da se iz vode diže
fatamorgana krikova!
Jao, ljubavi
koja si bila i više nisi.
Ponesi miris naranača i limuna,
ponesi masline, Andaluzijo, do svojih mora.
Jao, ljubavi,
što si se rasplinula!
Gitara
Započinje plač gitare.
Lome se čaše zore.
Započinje plač gitare.
Beskorisno je ušutkati ga.
Nemoguće je ušutkati ga.
Plače monotono
kao što plače voda
kao što plače vjetar nad snjegovima.
Plače za dalekim stvarima:
Pijesak vrućega juga
koji žudi bijele kamelije.
Plače strijela bez cilja,
poslijepodne bez jutra
i prva mrtva ptica na grani.
O, gitaro!
Srce probodeno petorima mačevima!
Bodež
Bodež ulazi u srce
kao ralo pluga u neokopanu zemlju.
Ne. Ne zabadaj mi ga. Ne!
Bodež,
kao zraka sunca
žeže strahovite praznine.
Ne. Ne zabadaj mi ga. Ne!
Procesija
(Veliki tjedan: Isus kojega nose muškarci u šiljastim kukuljicama)
Po ulici dolaze čudni jednorozi.
S kojeg polja, iz koje mitološke šume?
Izbliza, sliče astronomima.
Fantastični Merlini i Ecce homo,
Začarani Durandarte i Bijesni Orlando.
Povorka
Djevica u krinolini
Djevica samoće
Otvorena poput neizmjernog tulipana.
U brodu svjetala
Putuješ na plimi grada
Kroz turobne saete
I kristalne zvijezde.
Djevice u krinolini,
Putuješ rijekom ulice
K moru!
Saeta
(nabožna jednoglasna flamenco pjesma za Veliki tjedan)
Prolazi crni Krist.
Od judejskog ljiljana
Postaje karanfil Španjolske.
Gledaj odakle dolazi!
Iz Španjolske, neba bistra i mračna,
Spržene zemlje
I korita gdje voda sporo teče.
Crni Krist,
Spaljene kose,
Visokih jagodica
I bijelih zjenica!
Memento
Kada umrem,
Pokopajte me s gitarom
U pijesak.
Kada umrem,
Među narančama i metvicom.
Kada umrem, pokopajte me ako hoćete
U vjetrokazu.
Kada umrem!
Ples
Carmen pleše ulicama Seville.
Ima bijele kose i sjajne zjenice.
Djevojčice, navucite zavjese!
Oko glave joj se svija žuta zmija,
I u snu ide, plešući s udvaračima
Minulih dana.
Djevojčice, navucite zavjese!
Ulice su puste
I u sjenama se naziru andaluška srca.
Traže uminule strasti.
Djevojčice, navucite zavjese!
Kastanjeta
Kastanjeta. Kastanjeta. Kastanjeta.
Zvonki skarabej.
Po pauku dlana
Kovitlaš vrući zrak,
I gušiš se u u trileru drva.
Kastanjeta. Kastanjeta. Kastanjeta.
Zvonki skarabej.
**
Izniman senzibilitet i ekspresivnost Petrita Çekua (Prizren, 1985.) privlače publiku i kritičare diljem svijeta. Nastupa diljem Europe i Sjeverne Amerike, sa solističkim recitalima te kao solist u pratnji simfonijskih orkestara, poput Simfonijskog orkestra Allentowna, Baltimorskoga simfonijskog orkestra, Komornog orkestra Češke filharmonije, Orkestra državnog Hermitaža Sankt Peterbuga, Simfonijskog orkestra Albanske radiotelevizije te s najznačajnijim orkestrima u Hrvatskoj. Redovito surađuje sa Zagrebačkim solistima te je član-utemeljitelj Trija Elogio.
U novinama Calgary Herald Çeku je opisan kao „glazbenik koji ne pokazuje nikakvo naprezanje, sa snažnim, usmjerenim zvukom”. Osvojio je devet prvih nagrada na međunarodnim gitarskim natjecanjima, među kojima se izdvajaju natjecanje „Christopher Parkening” u Malibuu 2012., „Schadt” u Allentownu 2011., „Maurizio Biasini” u Bologni te „Michele Pittaluga” u Alessandriji 2007.
Petrit Çeku započeo je glazbeno obrazovanje u rodnom gradu, s Luanom Sapunxijem. Preseljenjem u Zagreb 2002. godine nastavio je naobrazbu u klasi Xhevdeta Sahatxhije, a potom u klasi Darka Petrinjaka na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu, na kojoj je diplomirao 2008. godine. Sljedeći dječački san, od 2009. do 2013. godine usavršavao se kod Manuela Barrueca na konzervatoriju Peabody u Baltimoreu. Danas je profesor komorne glazbe na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Grazu.
Objavio je albume za BuntArt, Cantus, Croatia Revords, Naxos i Eudoru. Njegova snimka svih Bachovih suita za violončelo u transkripciji za gitaru Valtera Dešpalja nominirana je za nagradu ICMA. Snimanje albuma dokumentirano je filmom Sarabande Kaltrine Krasniqi, s kojom je Çeku surađivao i skladavši glazbu za njezin film Vera Dreams of the Sea, koji je prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji 2021.
Petrit Çeku rabi gitarske žice D'Addario i svira na gitari američkog graditelja Rossa Gutmeiera.
Od osnutka, 2008. godine, Antiphonus daje sve od sebe da osvoji i oduševi svoju publiku, na svim hrvatskim festivalima i u brojnim gradovima i inozemstvu, svojim dovitljivim koncertnim programima, u rasponu od srednjeg vijeka do suvremenih autora. Madrigali, moteti, opere, pastorale, organumi, oratoriji, gregorijanika i svi mogući žanrovi luk su kojim Antiphonus, poput muzikalnog Amora, odapinje strelice u srca svoje publike. Antiphonus je posebno ponosan na svoja dva zagrebačka ciklusa, Triade u MUO-u i Trinitas u Crkvi sv. Katarine. Antiphonus se osluškuje i diše u komornom duhu i kada se radi o složenim vokalno-instrumentalnim kombinacijama.
Neki od programskih vrhunaca djelovanja Antiphonusa su Bachova Muka po Ivanu, Cavallierijevo Prikazanje duše i tijela, Purcellovi Dido i Eneja, Lamentacije i Lagrime di san Pietro Lassa, gotovo sve knjige madrigala Monteverdija, responzoriji Gesualda, Couperina i Cavalierija, i Nonsens-madrigali Ligetija; Večernja Blažene Djevice Claudija Monteverdija, Bachovi moteti, njemački vokalno- instrumentalni barok, obilje suvremenih djela, niz hrvatskih praizvedbi i djela naručenih za Antiphonus, operna produkcija na Muzičkom biennalu Zagreb i nastupi kojima je ansambl predstavljao Hrvatsku u inozemstvu – turneje po Njemačkoj, Finskoj, Sloveniji, Srbiji i Francuskoj.
Ključni kulturni događaji vezani za noviju političku povijest, kao što su svečanost ulaska Hrvatske u EU i koncert u povodu predsjedanja Hrvatske Europskom unijom u Bruxellesu, nisu prošli bez Antiphonusa. Antiphonus je otvorio Muzej Apoksiomena, proslavio osnivanje Sveučilišta u Zadru, nastupao na Dubrovačkim ljetnim igrama, vraćao se dragim prijateljima i publici na Osorskim večerima, festivalu Korkyra Baroque, koncertnoj sezoni u Zadru, Slavonskom Brodu te u Splitu, gdje je osvojio i Juditu.
Među sjajnim glazbenicima s kojima Antiphonus surađuje su Krešimir Špicer, Dmitry Sinkovsky, Pavao Mašić, Krešimir Stražanac, Edin Karamazov, Petrit Çeku, Luca Pianca, Karolina Eyck, Margret Koell, Pavle Zajcev, kao i tvorci čudesnih instrumenata Slawomir Zubrzycki (viola organista) i Gorkem Şem (yaybahara). Antiphonus je snimio dva albuma, Ne le tue braze. Glazba hrvatskog seicenta, i Mixtape – suvremena hrvatska vokalna glazba.
Antiphonus iznenađuje publiku pikantnim programima u ciklusima za koje je dobio nagradu Milka Trnina, ostajući i dalje vjeran premisi iz prve rečenice ovog teksta.
Umjetnički voditelj Antiphonusa Tomislav Fačini (Zagreb, 1975.) studij dirigiranja završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu cum laude. Iste godine osvojio je drugu i posebnu nagradu na Međunarodnom natjecanju dirigenata Antonio Pedrotti u Trentu. Nakon nastavka školovanja u Milanu na Accademia Hans Swarowsky i Visokoj školi za glazbu u Karlsruheu, zapošljava se na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje danas predaje zborsko dirigiranje. Od 2018. do 2023. godine bio je pomoćnik je intendantice Dubrovačkih ljetnih igara za glazbeni program. Od sezone 2017./2018. je šef-dirigent Zbora HRT-a.
--
Petrit Çeku (c) Romano Grozić
