--
Svjetski etablirani ansambl Zagrebačkih solista vraća se u Knežev dvor, a u izvedbi Četiri godišnja doba Astora Piazzolle ansambl će voditi i solistički nastupiti moldavska violinistica Alexandra Conunova. Zagrebački će solisti izvesti i djelo P.I.Čajkovskog 'Souvenirs de Florence' kao i djelo hrvatske skladateljice Margarete Ferek Petrić 'Eat the rich'.
--
PROGRAM:
Petar Iljič Čajkovski: Sjećanje na Firencu
_______
Margareta Ferek-Petrić: Jedite bogate! (Bad politics Part I)
Ástor Piazzolla: Četiri godišnja doba Buenos Airesa
Primavera porteña
Verano porteño
Otoño porteño
Ivierno porteño
Alexandra Conunova, violina
--
Petar Iljič Čajkovski (Votkinsk, Ural, 1840. – Sankt Peterburg, 1893.), za mnoge je „najromantičkiji“ i „najromantičniji“ skladatelj, čiju glazbu karakterira bogatstvo melodija i boje, dramski intenzitet, brižna orkestracija, stroga forma uz nacionalne elemente. Njezini široki potezi shvaćaju se kao zvuk „ruske duše”; sam je govorio da mu je u glazbi najvažnija ljepota. Francuskog podrijetla po majci, a ukrajinsko-kozačkoga po ocu, učio je za državnoga službenika, a zatim je temeljitije počeo učiti glazbu u Ruskome glazbenom udruženju. Ono je postalo Konzervatorijem u Sankt Peterburgu, gdje je Čajkovski studirao kompoziciju u klasi Antona Rubinsteina. Potom je i sam predavao, na Moskovskom konzervatoriju, dok su tadašnji važni ruski skladatelji bili samouki te se i tom profesionalnošću Čajkovski isticao, kao i odbijanjem da se trajno prikloni skupini „konzervativnih“, ili „naprednih“ skladatelja.
Život mu je obilježilo i prijateljstvo s Nadeždom von Meck, koja je od njega naručivala skladbe te ga kasnije redovito financijski podupirala, kada je napustio mjesto na Konzervatoriju. Razmijenili su više od 1000 pisama, uz dogovor da se nikada neće susresti. Čajkovski je za života iskusio i popularnost u Rusiji, iako su mnogo djela isprva mlako dočekana, ali i priznanje u inozemstvu: godine 1891. autor programske knjižice za njujorški Carnegie Hall njega je, Brahmsa i Saint-Saënsa nazvao najvećim živućim glazbenicima. Čajkovski je pisao simfonije, u kojima se ogledaju svi najpoznatiji elementi njegova stila, opere, balete, tri klavirska koncerta, Rokoko-varijacije za violončelo i orkestar, Violinski koncert, a pisao je i komade za orkestar, za klavir, kantate i zborove, pjesme te komornu glazbu.
Nakon gudačkih kvarteta, klavirskog trija i nekoliko drugih komada, Sekstet, op. 70 –Sjećanje na Firencu, njegovo je zadnje komorno djelo (1890., revidirano 1892.). Iz brojnih pisama braći i prijateljima čini se da se sa sekstetom mučio, tvrdeći da se ne može „osloboditi“ kvarteta, po prvi put pišući za šest samostalnih, a homogenih glasova, što je „nezamislivo teško“. Čajkovski je nekoliko puta, izrazito nezadovoljan, revidirao dijelove Seksteta te stvorio gusto i snažno djelo, obilježeno njegovim orkestralnim pristupom te izražajnom kantilenom u drugome stavku, povremeno elegičnim Allegrettom, kao i energičnom fugom u finalu. Inspirirano Italijom, ugodnim boravkom u Firenci, ali više „ruskoga“ zvuka, djelo je posvećeno Društvu za komornu glazbu Sankt Peterburga.
Hrvatska skladateljica Margareta Ferek-Petrić (Zagreb, 1982.) od 2002. živi i radi u Beču, gdje je studirala je kompoziciju u klasi Ivana Eröda, Klausa Petera Sattlera i Chaye Czernowin na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti. Dobitnica je niza stipendija, a među nagradama koje je osvojila su Förderungspreis - Nagrada Grada Beča, nagrada „Theodor Körner” i nagrada austrijskog fonda SKE. Na natjecanju „Annelie de Man” u Nizozemskoj za svoju je glazbu dobila 2. nagradu i nagradu publike, a dobitnica je i dviju najznačajnijih hrvatskih nagrada za glazbu: „Josip Štolcer Slavenski” i „Boris Papandopulo”.
Uz skladateljski rad, Margareta Ferek-Petrić bila je umjetnička direktorica Muzičkog biennala Zagreb (2019. - 2023.), a u 2025. radi kao dio tima umjetničkih savjetnika za Festival Wonderfeel u Nizozemskoj. Djeluje i kao dio glazbenog savjetodavnog odbora Goethe Instituta u Münchenu (od 2021.) i aktivna je u brojnim međunarodnim žirijima. Njezina djela redovito naručuju i izvode renomirani internacionalni festivali kao i glasoviti interpreti suvremene glazbe diljem svijeta.
Margaretina glazba prepoznatljiva je po impulzivnosti i ekspresivnim konstrukcijama koje istražuju vezu između profinjenog, senzualnog i apstraktnog. Emocionalni, teatralni i eksperimentalni narativi prožimaju njene skladbe, kao i naglasak na kritički pogled na svijet kroz (auto)ironiju i humor. Inspiraciju za svoje partiture crpi iz književnosti, umjetnosti, filma, satire, znanosti, politike, filozofije, iznimnih pojedinaca ili bizarnih životnih situacija.
O svojoj skladbi Eat The Rich! (Bad Politics Part I) skladateljica je zapisala:
„Inspiracija za ovo djelo proizlazi iz trenutačne ekonomske situacije i činjenice da moderna civilizacija neprestano donosi destruktivne političke odluke. Prisjetivši se poznatih izreka iz 18. stoljeća poput 'Neka jedu kolače i 'Jedi bogate', ovim djelom na neki način potpisujem kapitulaciju i priznajem osjećaj bespomoćnosti s obzirom na svjetska zbivanja.
S jedne strane, imamo politički slogan povezan s antikapitalizmom i politikom krajnje ljevice. Može se koristiti različito, kao metafora za klasni sukob, zahtjev za preraspodjelom bogatstva ili kao doslovni poziv na nasilje. Izraz se obično pripisuje političkom filozofu Jean-Jacquesu Rousseauu, iz citata koji je prvi put populariziran tijekom Francuske revolucije: 'Kada ljudi više ne budu imali što jesti, pojest će bogate'. A sa druge strane, imamo tradicionalni prijevod francuske fraze 'Qu'ils mangent de la brioche', za koju se kaže da ju je u 18. stoljeću izgovorila 'velika princeza' nakon što joj je rečeno da seljaci nemaju kruha. Fraza se obično pripisuje Mariji Antoaneti, koja je tada imala 9 godina i nikada nije bila u Francuskoj, no pripisana joj je tek desetljećima nakon njezine smrti i malo je vjerojatno da ju je ikada izrekla. Izraz se pojavljuje u šestoj knjizi autobiografskih Confessions Jean-Jacquesa Rousseaua, ali Rousseau ne imenuje 'veliku princezu', a možda je anegdotu i izmislio, jer se Confessions ne smatraju u potpunosti činjeničnim djelom. Dok inflacija neminovno nastavlja utjecati na svakodnevni život, meni ne preostaje bolje rješenje od komentiranja situacije kroz glazbu, preispitivanje vlastitih stavova i pokazivanje srednjeg prsta svima koji bi na pozitivan način mogli utjecati na razne političke odluke, a to ne čine.
Ciklus Bad Politics sam u međuvremenu nastavila te za sada postoje još Part II & Part III i, na žalost, ne vidim nikakvih razloga za kraj tog ciklusa u skoroj budućnosti.”
Ástor Pantaleón Piazzolla (Mar del Plata, 1921. – Buenos Aires, 1992.) rođen je u Argentini, a poslije je s obitelji živio u njujorškoj četvrti Little Italy. Iako je ondje slušao američki jazz i pop, ostao je u dodiru s argentinskom glazbom svirajući popularni bandoneón – vrstu „dugmetare“ popularne u Argentini i Urugvaju koju je u 19. stoljeću u Njemačkoj izumio Heinrich Band. Od 1936. do 1944. svirao ga je u tango-orkestru u Buenos Airesu, no zanimala ga je i klasična glazba: upoznao je Arthura Rubinsteina koji ga je doveo do budućeg profesora, Alberta Ginastere. Studij je Piazzolla nastavio u Parizu, u klasi legendarne Nadie Boulanger, no upravo ga je ona potaknula da se vrati tangu. Vrativši se u domovinu, Piazzolla je stvorio jedinstvenu kombinaciju, tanga, jazza i klasične glazbe, kasnije prozvanu tango nuevo, odmičući se od tradicionalnog zvuka. Ovaj je novi žanr izvrsno prihvaćen diljem svijeta, no isprva je ogorčio argentinske tradicionaliste. Piazzolla je napisao više od 750 kompleksnih skladbi obojenih tangom, koji je za njega, kako je rekao, „uvijek bio više za uši nego za stopala.”
Četiri godišnja doba Buenos Airesa / Cuatro Estaciones Porteñas Piazzolla nije zamislio programski, nije napisao sonete kao (možda) Vivaldi za svoja Godišnja doba, a ta četiri djela zapravo nije zamislio ni kao cjelinu (iako ih je poslije katkad izvodio zajedno). Nastajala su u duljem razdoblju, od 1964. do 1970., za Piazzollin Quinteto Tango Nuevo (violina, gitara, glasovir, kontrabas, bandoneón). Španjolski pridjev porteño odnosi se za nešto, ili nekoga, iz lučkoga grada, ali najčešće na nešto, ili nekoga, iz Buenos Airesa.
Najprije je nastalo Ljeto, 1964., kao scenska glazba za komad Melenita de oro, zatim, nekoliko godina kasnije, improvizacijama otvorena Jesen snažnih akcenata i kontemplativnog srednjeg dijela, tugaljiva Zima, čiju smrznutost prekida brzi tango, i na kraju nostalgično, katkad i mračno Proljeće. Piazzollina su Godišnja doba često obrađivana; inačicu za violinu i orkestar napravio je 1999. godine Leonid Desjatnikov (ili Desyatnikov), rođen u Harkivu 1955., dirigent i skladatelj opera, kantata i filmske glazbe, koji često surađuje s Gidonom Kremerom.
I u Godišnjim dobima i drugdje, za Piazzollin je gudački tango karakteristično nekoliko sviračkih efekata, kao što su chicharra, „zrikavac“, koji nastaje čvrstim struganjem po žici, na donjem njezinu dijelu ispod violinskog mosta, ili glissanda zvana latigo te pizzicata kao ukras prije naglašene dobe. Desjatnikov u svojoj obradi preuzima i često korištenu tehniku col legno battuto u kojoj gudači koriste i drveni dio gudala da proizvedu zvuk na udaraljkaški način.
--
