Istaknuti solisti širokog umjetničkog raspona, violist Marko Genero i skladateljica i pijanistica Marija Grazio, na festivalskoj pozornici nastupiti će kao dubrovački violističko-pijanistički duo. Kao duo Genero i Grazio zajedno su osvojili prestižnu nagradu glazbene kritike “Darko Lukić." Dio njihova programa biti će i praizvedba najnovije skladbe pijanistice.
--
H.I.F. Biber: Passacaglia u c-molu za solo violu
Marija Grazio: Piano sonata
Marija Grazio: Maske za violu i klavir (PRAIZVEDBA)
Pulcinella
Columbinina smrt
Arlecchino
Chloe Pfeiffer (Paris): Lunatango
***
Gilad Hochman: Akeda (Žrtovanje Izaka) za solo violu
Tradicionalna palestinska melodija za violu i klavir
Boris Papandopulo:
Sonata za violu i klavir
Tres vif
Improvizacija
Scherzo
Finale
Arvo Pärt: Spiegel im Spiegel za violu i klavir
--
Heinrich Ignaz Franz von Biber (Jindřich Ignác František Biber, Stráž pod Ralskem, 1644. – Salzburg, 1704.) skladatelj i violinist, bio je glazbenik na dvoru princa Karla, biskupa od Olomouca, u Kroměřížu, a zatim se priključio kapeli na salcburškome dvoru kneza-nadbiskupa Gandolpha, gdje je napredovao do pozicije kapelnika. Car Svetoga Rimskog Carstva Leopold I., impresioniran njegovim violinskim i skladateljskim umijećem, dao mu je i plemićku titulu. Kraj života proveo je na svojem imanju skladajući sakralna i scenska djela. Sačuvana je samo jedna njegova opera, ali i moteti, mise i Rekvijem. Ipak, najpoznatiji je po svojoj glazbi za violinu, za koju je izvorno napisao i Passacagliu – zadnji stavak svojih Sonata krunice (Rosenkranzsonaten), u kojem dvotaktni silazni molski motiv „u basu” dobiva šezdesetak maštovitih zaigranih varijacija. U autografu, stavku prethodi crtež na kojemu anđeo čuvar drži dijete za ruku.
Marija Grazio rođena je Dubrovniku u obitelji glazbenika, u kojoj je i napravila prve glazbene korake. Gradila je svoju umjetničku osobnost kroz mnoge vidove izričaja kao što su literarni, performativni i vizualni, a glazba je uvijek bila najvidljiviji habitus njenog djelovanja. Njezin skladateljski opus broji djela za klavir, puhačke instrumente (fagot, klarinet, flautu, trubu), violončelo, glas, zbor i komorne sastave te pjesme za djecu. Piše glazbu i za teatar. U veljači 2022. godine, u produkciji Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, premijerno je izveden mjuzikl Čarobni frulaš za koju je Grazio napisala glazbu i stihove.
[dulju biografiju, s detaljima izvođačke karijere Marije Grazio, pročitajte na kraju knjižice]
Za novu skladbu, Maske, koja će večeras imati praizvedbu, Marija Grazio bila je nadahnuta commediom dell'arte, a jedna od tema koje spominje, Mediteran, ujedno je i tema ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara. O skladbi je zapisala sljedeće:
„Pulcinella, Columbina i Arlecchino tipični su likovi commedie dell'arte, teatarske forme nastale na području današnje Italije u 16. stoljeću. U tim arhetipskim maskama autentično se zrcali Mediteran. Ovoj ideji portretiranja maski prethodila je druga, više eksperimentalnog stila, s dozom promišljanja o duhu mjesta (genius loci) i bliža nekim mračnim, metafizičkim temama. Međutim, jedan poklon koji sam nedavno dobila iz Napulja, maska Pulcinelle, osvijetlio mi je Mediteran kao prostor višeslojne tragikomedije.
Trostavačna skladba Maske započinje likom Pulcinelle, tim podvojenim lakrdijašem, grbavcem dugoga nosa koji ispod svoje ludičke halje skriva nesretno zaljubljivu i neizlječivu mediteransku melankoliju. Maestoznim početkom, partitura rastvara njegovu ekstrovertnu, nametljivu pojavu, ali tokom glazbe pronalazi i njegove zatamnjene dijelove u kojima progovara Eros, dok pjeva kroz dionicu viole. Stoga sam u partituru uplela novu melodiju njegova pjeva i naznake nekih napolitanskih pjesama.
Columbina u commediji dell'arte predstavlja arhetipsku sponu u povijesti teatra između onih starogrčkih i romantičnih ženskih likova, svih onih dama s kamelijama, Laura, Violetta i Nastasja Filipovna. Nježno je zaljubljiva, ali i pragmatički koristoljubiva te često prikazivana kao kurtizana, čiji glas utihne vječnim odlaskom, ili ponovnim nevidljivim postojanjem. Zato i u mojoj muzičkoj priči Columbina umire i priređen joj je sprovod. Stavak je neka vrsta marcie funebre, naricanje i dostojanstven hod prema počivalištu.
Arlecchino je najsiroviji lik commedie dell'arte, vješt akrobat (što je u partituri prikazano kratkim i dugim glissandima), lakovjerni ignorant i proždrljivac. Demonsko lice vuče još iz Danteovog pakla pa je stoga u partituri upotrijebljena povećana kvarta, eksplicitno ili sakriveno. Zaigranost lika prikazala sam u ritmu tarantelle, a njegova robusnost podcrtana je čestim nakupinama sekunda. Uporan je u svojoj pravocrtnoj igri i neumoljiv kad je u pitanju škerac. Stoga lijeva ruka pijanista do samoga kraja, poput udaraljki, „okreće“ jedan te isti ritam.
O svojoj Sonati, koju naziva baš Piano Sonata, Grazio piše:
„Sonatu sam napisala prije dvadesetak godina, u razdoblju vježbanja/ sviranja jedne klavirske sonate Paula Hindemitha, koja mi je i bila inspiracija za vlastitu. Zapravo me zadivila Hindemithova sposobnost hladnog analiziranja tona, zvuka, harmonije i strukture i zadivilo me kako uspijeva na taj način ipak iscijediti emociju iz svojega kemijsko-muzičkog laboratorija.
Prvi stavak Sonate najviše sliči njegovoj partituri te je sentimentalnost naznačena samo u tragovima. Muzika u tom stavku nema namjeru biti ni ugodna ni lijepa, već kroz razne oblike muzičkog jezika ostrašćuje drugačiju perspektivu muzičkog doživljaja. Ipak sam sentimentalnost nadoknadila, u nasmiješenom i sjetnom ozračju drugoga stavka koji je, iako nije u trodobnoj mjeri, neka vrsta mini-passacaglie.
Treći je stavak nastao nekoliko godina nakon prva dva stavka i u njemu se poigravam muzičkim jezikom Nina Rote i Einojuhanija Rautavaare. Stavak je vrsta glazbenog kolaža, jer nijednom motivu ni temi ne dozvoljavam da se razvije, već se lijepe jedan na drugi u stalnom sukobu. Na samom kraju dogodi se reminiscencija prvog stavka i na taj način zaključujem misao o vraćanju na početnu poziciju.”
Za skladbu Lunatango, francuska skladateljica, pijanistica i čembalistica Chloë Pfeiffer (1985.) posegla je za poznatom Beethovenovom Sonatom. Marija Grazio piše:
„Violist Marko Genero pasionirani je plesač tanga. Stoga nije neobično da je francuska skladateljica tanga, Chloë Pfeiffer, pijanistica i voditeljica eminentnog orkestra Silbando, čija djela sviraju najpoznatiji glazbenici poput Marte Argerich, na Markov poticaj skladala tri tanga za violu i klavir, od kojih je jedan uvršten na večerašnji program.
Kao i druga dva, i ovaj Tango proizlazi iz originalnih taktova klasične literature, u ovom slučaju iz Bethovenove klavirske sonate popularno nazvane Mjesečevom (no nije Beethoven bio onaj koji ju je tako nazvao). Autorica ih virtuozno preoblikuje u ritmove tanga, ne gubeći osnovnu 'beethovenovsku' melodiku. Ujedno je to i spoj onoga u čemu Genero iskazuje svoje dvije najveće muzičke strasti – klasične glazbe i tanga – i čije jezgre voli pretakati, iz jednog okvira u drugi, iz jednog stila u drugi.”
Izraelski skladatelj koji živi u Berlinu, Gilad Hochman (Herclija, 1982.) napisao je skladbu Akeda 2006. i o njoj piše ovako:
„Nadahnuta biblijskom pričom o vezivanju i žrtvovanju Izaka (Knjiga postanka: 22), u kojoj Bog od Abrahama zatraži da žrtvuje svojeg sina jedinca u znak odanosti, ova skladba prikazuje unutrašnja previranja i duboke emotivne i moralne konflikte koji proizlaze iz ovog narativa, duboko ukorijenjenog u židovskoj kulturi. Putem ove snažne priče želio sam stvoriti djelo za violu koje oscilira između introspektivne kontemplacije i naglih ispada, ekspresivnih melodija i burnih pokreta i klimaksa. Onkraj priče o Akedi („akeda” ili „akida” – vezivanje žrtve, op. prev.), želio sam istražiti univerzalnu temu (samo-)žrtvovanja za ideal, u kojem god to obliku bilo.
Skladba počinje jednostavnom uzlaznom modalnom ljestvicom, predstavljajući u jednoj jedinoj frazi glavne motive kojima gradim djelo. Motivi rastu stalnim razvojem koji vodi do dva vrhunca i do središnjega dijela, koji karakteriziraju mračne, 'promrmljane' i fragmentirane melodije. Rast melodijskih grana kulminira završnim vrhuncem, a zaključni odsječak, koda, karakteriziraju mirnoća, tišine i povremene stanke – nejasno prisjećanje, iz daljine, kompleksnog emotivnog iskustva.
Djelo Akeda naručeno je kao obvezni komad na Natjecanjima Aviv u Izraelu i nastalo je uz potporu Američko-izraelske kulturne zaklade i Zaklade Adele i John Gray.”
Violist Genero završni će takt Hochmanovog Akeda improvizacijom vezati na tradicionalnu palestinsku melodiju, u ovom slučaju za jednu palestinsku ljubavnu pjesmu (Ya zareef al tool – „ti, naočite visine, stani, da ti mogu reći...”). Kako piše Marija Grazio, „upravo je ta pomirljiva poveznica neraskidiv i nepromjenjiv impuls, otkucaj svih onih etičkih i moralnih uzdignuća koja bi trebala raskinuti s bolom i mržnjom u prostoru tragedije.”
Boris Papandopulo (Honnef na Rajni, 1906. – Zagreb, 1991.) odrastao je u obitelji umjetničkih sklonosti (a njegova je majka bila poznata operna pjevačica Maja Strozzi). Kompoziciju je diplomirao u razredu Blagoja Berse na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a dirigiranje je studirao u Beču, u razredu Dirka Focka, kamo ga je usmjerio Igor Stravinski. Bio je i pijanist i nastupao diljem Europe. Njegov opus sadržava više od 450 djela, među kojima su opere, baleti, komorna djela, klavirski komadi, duhovne skladbe, scenska i filmska glazba, a prepoznatljiv je po inventivnosti i duhovitosti. Muzikolog Davor Merkaš, stručnjak za njegov opus, ističe da je Papandopulo „zapanjujućim opsegom svoga djelovanja utisnuo duboki i danas sveprisutni pečat ne samo hrvatskoj glazbi nego i, usuđujem se reći, glazbi 20. stoljeća.“
Sonatu za violu i klavir Papandopulo je napisao 1956. i poslao pijanistu Yuriju Boukoffu u Pariz, no, kako piše muzikologinja Erika Krpan, nema podataka o izvedbi u inozemstvu. Krpan ocjenjuje da „djelo na neki način opet privodi temi o dvanaesttonskoj tehnici, točnije, o slobodnom raspolaganju stilovima i tehnikama, prema trenutnom izboru i nadahnuću. (...)
U cjelini, Sonata je zanimljivo koncipirana. U slijedu četiri karakterno različita stavka koji se naslanjaju jedan na drugoga – skladatelj je u vlastiti popis djela upisao bilješku: u jednome stavku – autor s poznavanjem iskorištava mogućnosti viole, podjednako u tehničkom pogledu, primjerice, u zahtjevnome prvom stavku, kao i u karakternome. Meka linija viole iscrtava kantilenu drugog stavka, dok je treći stavak tipični papandopulovski scherzo oslonjen na prepoznatljiv ritmički motiv u dionici glasovira. Serija se u četvrtom stavku razrađuje tako da upotpunjuje cjelinu djela.”
Arvo Pärt (Paide, 1935.) studirao je kompoziciju na Konzervatoriju u Talinu i radio na Estonskom radiju. Godine 1982. prebjegao je iz Sovjetskog Saveza u Beč pa u Zapadni Berlin, gdje je i ostao. Istraživao je serijalne tehnike i aleatoriku te zatim rabio tehniku kolaža. Od sredine 1970-ih rabi novi, vlastiti stil – tintinabulizam: „Otkrio sam da je dovoljno kada je jedna nota prekrasno odsvirana. Radim s vrlo malo elemenata i gradim primitivnim materijalima – trozvucima, a tri tona iz trozvuka su poput zvona” (lat. tintinnabulum – malo zvono).
Tintinabulacija (inače, riječ koju je možda izmislio Edgar Allan Poe da opiše zvonjavu) u osnovi je tretiranje simultanih dionica kao jedne, pri čemu se jedna kreće oko centralnog tona, a druga izvodi note iz trozvuka. Taj je trozvuk najčešće zvukovna okosnica djela, od koje se rijetko odstupa.
Iz Centra Arvo Pärt o skladbi Spiegel im Spiegel pišu:
„Spiegel im Spiegel jedna je od najizvođenijih Pärtovih skladbi i jedna od posljednjih koje je napisao prije nego što je napustio Estoniju. Godine 1978., cijenjeni ruski violinist Vladimir Spivakov naručio je od Pärta djelo za violinu i klavir i praizveo ga je već u prosincu iste godine, na Moskovskom konzervatoriju s pijanistom Borisom Bekhterevim.
Glazbena građa skladbe predstavlja se posvemašnjom jasnoćom i strogošću. Sastoji se samo od melodije solo-instrumenta i klavirske pratnje od tri tona. Struktura skladbe prati strogu formulu i nijedan ton ne prepušta se slučaju. Naslov djela izravno odražava ono što se događa u glazbi: svaku uzlaznu melodijsku liniju prati silazna zrcalna fraza. Melodija izvorno sadržava dva tona, ali sa svakom sljedećom frazom dobije po jedan ton, čime se stvara naizgled beskrajan continuum. Nakon svakog udaljavanja, melodija se vraća središnjem tonu A, što je, kako kaže skladatelj 'poput povratka kući nakon izbivanja.' Klavirska dionica prati melodiju 'poput anđela čuvara', kako voli reći skladatelj. Uz pratnju, klavirska dionica sadržava i tintinnabuli tonove – poput malih zvona koja naizmjence zazvuče iznad i ispod melodijske linije, prema fiksnoj formuli.
Naizgled jednostavna skladba predstavlja velik izazov glazbenicima koji je izvedbom žele oživjeti. Skladatelj vjeruje da, prije svega, glazbenici moraju imati što reći, sebi i drugima: 'Sav višak mora biti ostavljen po strani. Kao što skladatelj mora smanjiti svoj ego kada sklada, i glazbenik mora ostaviti ego po strani dok izvodi djelo.' Čistoća i nevinost kvalitete su koje skladatelj naročito cijeni kada se radi o izvedbama njegove glazbe.
Spiegel im Spiegel jedno je od djela koje su i skladatelj i drugi glazbenici obradili u više inačica, za razne kombinacije instrumenata. Često se rabi u baletima i drugim plesnim izvedbama, na filmu te čak u remiksevima DJ-eva.”
Marko Genero rođen je u Dubrovniku u obitelji glazbenika. Počinje učiti violinu u Muzičkoj školi „Luka Sorkočević” u rodnome gradu u klasi Žarka Grega. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu prelazi na violu u klasi prof. Stefana Passaggia i odmah nakon diplome, s 22 godine postaje prvo asistent, a onda najmlađi docent na istoj akademiji. U isto vrijeme ulazi u ansambl slavnih Zagrebačkih solista, s kojima je koncertirao po cijelom svijetu, često kao solist. Iz obiteljskih razloga napušta Hrvatsku i trajno se nastanjuje u Njemačkoj, gdje počinje opet studirati.
Usavršavao se kod solo violista Berlinske filharmonije Wilfrieda Strehlea, te francuskog violista prof. Sergea Collota, a 2001. magistrirao je na Visokoj školi Folkwang u Essenu u klasi prof. Vladimira Mendelssohna. Dobitnik je niza nagrada među kojima izdvaja 1. nagradu na međunarodnom natjecanju Nigun u Duisburgu, 1. nagradu na međunarodnom natjecanju Jean Rogister u Belgiji,1. nagradu (Folkwang-Preis) u Essenu. Djelovao je kao solo violist u Düsseldorfskom simfonijskom orkestru. Od 1999. prvi je solo violist Simfonijskog orkestra u Bochumu.
Orkestri Gewandhausa iz Leipziga, WDR-a iz Kölna, Hesenskog radija iz Frankfurta, kao i Kraljevska filharmonija iz Antwerpena su samo neki od poznatih orkestara koji su tražili suradnju s njim, kao solo-violistom. Miha Pogačnik, Maria Graf, Irena Grafenauer, Steven Bishop-Kovacevic, Adrian Brendel, Alexandar Sitkowjetsky, Vladimir Mendelssohn te kvarteti Minguet, Sebastian i Signum, kao i trio Morgenstern njegovi su komorni partneri.
Posebna ljubav veže ga uz gudački kvartet Bermuda4, u kojem je svirao deset godina. Paralelno uz njemačku karijeru radio je, od 2015 do 2018., kao profesor za komornu glazbu na Muzičkoj akademiji Zagreb. Od 2024. ima vlastitu violsku klasu na renomiranoj Visokoj školi za glazbu Robert Schumann u Düsseldorfu. Snimao je nosače zvuka za izdavačke kuće Naxos, Laska Records i Croatia Records. Marko Genero svira na violi koju je izgradio N. Amati 1721. godine.
Mariju Grazio mnogi su eminentni pedagozi podučavali je umjetnosti interpretacija: Konstantin Bogino, Marjan Mika, Vladimir Krpan i Dušan Trbojević u čijoj klasi je i diplomirala. Svoje formalno školovanje zaokružila je završetkom poslijediplomskog studija kod proslavljene pijanistice Dubravke Tomšič Srebotnjak na Akademiji za glasbo u Ljubljani. Uspješno sudjelovanje u različitim komornim sastavima s kojima je koncertirala donijelo joj je prestižnu hrvatsku nagradu „Darko Lukić”, baš u duu s violistom Markom Generom.
Radoznalost prema stilski širokome repertoaru, od Haydna, Mozarta, Rahmanjinova, Saint-Saënsa, Francka do Honeggera, Poulenca, Šostakoviča. pokazala je u zavidnom broju solističkih nastupa uz razne orkestre i s mnogim dirigentima – s Pavlom Dešpaljem, Antonom Nanutom, Alanom Buribayevim, Ivanom Repušićem, Nicholasom Miltonom, Mladenom Tarbukom, Ivom Dražinićem, Franom Krasovcem, Tomislavom Fačinijem i drugima. Upravo je za interpretaciju Šostakovičeva Prvog klavirskoga koncerta Marija Grazio nagrađena Orlandom za najbolju glazbenu izvedbu na Dubrovačkim ljetnim igrama 2006. godine.
Hrvatski skladatelj Frano Đurović napisao je klavirski koncert koji je posvetio baš njoj, a praizvela ga je na Osorskim glazbenim večerima 2010. godine uz ansambl Cantus i dirigenta Berislava Šipuša te ponovo izvela jedanaest godina poslije u Kneževom dvoru na Dubrovačkim ljetnim igrama, s dubrovačkim glazbenicima i dirigentom Tomislavom Fačinijem. Njezin skladateljski opus broji djela za klavir, puhačke instrumente, violončelo, glas, zbor i komorne sastave, te pjesme za djecu. Piše glazbu i za teatar.
Osnovala je Glazbenu radionicu Sorgo koju od 2001. godine vodi s pijanistom Aljošem Lečićem, sveobuhvatno promovirajući dubrovačku glazbenu baštinu u razdoblju od predklasike do modernog doba, dajući poseban naglasak na suvremeni glazbeni izričaj i njegove interpretatore. Do danas je Glazbena radionica Sorgo organizirala više od 90 koncerata i festivala, preispitujući različite pristupe i oblike performativne prakse, te izdala nekoliko vrijednih zbirki notnog materijala dubrovačke glazbene baštine i djela suvremenih autora. U pripremi je izdanje zbirke solopjesama dubrovačkih skladatelja kroz historijski pregled.
Nakon četiri godine, u 2021. ponovo joj je ukazano povjerenje te je izabrana za članicu Kulturnog vijeća za glazbu i glazbeno-scensku djelatnost u Ministarstvu kulture RH.
--
Foto(c) Vedran Levi
