Virtuoznog francuskog glazbenika violinista Renauda Capuçona stručni žiri glazbenih novinara i kritičara Međunarodne nagrade za klasičnu glazbu proglasio je umjetnikom godine u siječnju ove godine, a u pratnji sunarodnjaka Guillaumea Belloma na klaviru nastupit će u sklopu bogatog obljetničkog programa 75. Igara.
--
Gabriel Fauré:
Violinska sonata br. 1 u A-duru, op.13
Johannes Brahms:
Sonata za violu br. 2 u Es-duru, op.120
Richard Strauss:
Violinska sonata u Es-duru, TrV.151, op.18
--
Gabriel-Urbain Fauré (Pamiers, 1845. – Pariz, 1924.), skladatelj, pijanist i orguljaš, od mladosti je svirao orgulje i navodno ga je u kapelici u mjestu Foix uvijek slušala slijepa starica koja je poslije njegovom ocu ispričala o sinovu daru za glazbu. Polazio je glazbenu Školu Niedermeyer pa učio od Saint-Saënsa, bio je orguljaš crkve La Madeleine u Parizu i profesor na Pariškome konzervatoriju te poslije njegov ravnatelj, a među njegovim učenicima bili su i Ravel, Enescu, Nadia Boulanger. U Fauréovim djelima, neuobičajena harmonijska i melodijska rješenja često su spojena s elegantnim, prividno jednostavnim okvirom. Najznačajniji trag ostavio je svojim solopjesmama, kojih je više od stotinu, ali i drugom komornom glazbom – sonatama za violinu, violončelo, Klavirskim triom, kvartetom i kvintetom. Pred kraj života napisao je i djelo bez klavira, Gudački kvartet.
Prva sonata za violinu Gabriela Fauréa ujedno je početak stvaranja njegova vrijednoga komornog opusa – devet godina poslije nastat će i poznatija nasljednica. Prvi od četiriju stavaka je sonatni oblik velikog zamaha i elegantno ekspresivan, drugi je staložen, a postojanog pulsa, slijedi živahan scherzo i trio; Za vedar završni rondo, ali i za Fauréovu glazbu općenito, muzikolog Kai Christensen zapisao je da ih odlikuje „iskazivanje strasti, a da se ne izgubi pribranost.“
Johannes Brahms (Hamburg, 1833. – Beč 1897.) bio je romantički „klasičar“, jedan od skladatelja koji su razvili klasično-romantičku instrumentalnu glazbu do njezinih tonalitetnih vrhunaca. Smatrali su ga glazbenim konzervativcem, dok ga je, primjerice, Arnold Schönberg nazvao velikim inovatorom. Čvrsto se držao forme i apsolutne glazbe, no njegove su tehnike i strukture nadmašivale zahtjeve žanra, spajajući umijeće skladateljskoga konstruiranja s emocionalnošću, skladateljsku logiku klasike s poetikom romantizma. Razvio je i mnoge glazbene vrste koje je njegov „rival“ Wagner već glasno bio otpisao. Smatra se da je danas poznati Brahmsov opus možda tek trećina djela koja je doista napisao, jer je često uništavao djela kojima nije bio zadovoljan, posebice mladenačka. Uz četiri simfonije, Violinski koncert, Njemački rekvijem, gotovo 200 solopjesama, ostavio je bogat i značajan komorni opus te niz klavirskih skladbi.
Sonata, op. 120, br. 2 posljednje je komorno djelo koje je Brahms napisao, tri godine prije smrti. Već je odavno bio najavio izdavaču da više neće skladati, no ubrzo se vratio pisanju, velikim dijelom i zato što ga je umijeće čuvenoga klarinetista Richarda Mühlfelda nadahnulo na skladanje nekoliko komornih skladbi s klarinetom. Za njega je napisao i Trio s klarinetom i Kvintet te dvije sonate, op. 120. Riječ je, dakle, o kasnome opusu, obilježenom „jesenjim” karakterom, ali i skladom u kojem je sve reducirano na bitno, bez snažnih kontrasta.
Djelo ima ljupki početak, melodiozne glavne teme širokog poteza, čiji se početni motiv stalno mijenja. Drugi stavak počinje odlučnije, možda i s malo mađarskih prizvuka koji u središnjem dijelu ustupaju mjestu nježnome koralu; Andante con moto odmjeren je varijacijski stavak, šest varijacija ne temu koja je srodna građi prvog stavka. Uz ritam preuzet iz Mendelssohnove pjesme, u Brahmsovome variranju ponekad ostaje samo harmonijska osnova teme. Završne dvije varijacije donekle preuzimaju ulogu finala, koje bi inače bilo u četvrtome stavku.
Brahms je Sonatu istovremeno objavio i u inačici za klarinet i klavir i u onoj za violu i klavir, iako mu se činilo da u potonjoj prevladava previše taman zvuk. Sam je načinio i ovu, svjetliju i rjeđe izvođenu, inačicu za violinu, pri čemu je mijenjao i klavirsku dionicu.
Richard Strauss (München, 1864. – Garmisch-Partenkirchen, 1949.) autor velikoga i bogatog opusa, vjerojatno je najpoznatiji po djelima za velike ansamble. Bio je dirigent Minhenske opere, Kraljevske opere u Berlinu i Bečke državne opere te autor cijenjenih simfonijskih pjesama - potaknutih izvanglazbenim programom, ali još čvrsto «apsolutnih» - i programnih simfonija u kojima s vremenom ekstremno povećava orkestar. U operama (često na libreta Huga von Hoffmansthala, a i Stefana Zweiga) preuzima Wagnerov sustav lajtmotiva kao sredstva karakterizacije, ali razvija i harmonijski bogat samostalan glazbeni jezik, ekspresionistički, ali bez probijanja granice tonaliteta. Napisao je i dvjestotinjak solopjesama, mnoge pod utjecajem supruge, temperamentne sopranistice Pauline de Ahna, koja je pjevala Elisabeth u Wagnerovu Tannhäuseru, a poslije operne karijere još je dugo sa suprugom izvodila njegove pjesme.
Strauss je ipak, naročito u mladosti, napisao i mnoge komorne skladbe, pod utjecajem oca, koji je bio također skladatelj te kornist i dirigent, a djela mladog Richarda izveo je u sklopu svojeg amaterskoga glazbenog udruženja „Wilde Gung'l.” Sonatu za violinu, op. 18, Richard Strauss je napisao s 23 godine, a do tada je skladao već i simfonije, koncerte, klavirska trija i kvartet, gudački kvartet, sonatu za violončelo i pjesme. Jedina je to Straussova sonata za violinu i klavir, no spoju ovih instrumenata vratio se i poslije pa i u Allegrettu, op. 149, koji je napisao pred kraj života, 1948.
Prvi stavak Sonate u „junačkom” Es-duru, tonalitetu Eroice, a i Straussova Života junaka, opsežni je sonatni oblik s raskošnom tematikom i po dvije „glavne” i dvije sporedne teme. Karakteriziraju ga promjene mjera te preplitanje triola, silaznoga legata, valcera, a svi se motivi susreću i u virtuoznoj kodi. Drugi stavak „improvizacijske” teme pjesma je bez riječi, čiji je srednji dio obilježen ljestvicama klavira i arabeskama prigušene violine. Straussovi biografi tumačili su lirski aspekt drugog stavka kao iskaz Straussovih intimnih osjećaja, jer te je godine upoznao svoju buduću suprugu Pauline. Strauss je čak dozvolio da se popularni Andante cantabile, koji je oko 1900. bio popularan salonski stavak, objavi zasebno. Na kraju, svečan, mračniji uvod najavljuje efektni, prštavo zanosni finale.
Muzikolog Wilhelm Altmann nazvao je Sonatu „blistavim, domišljatim komadom”, a engleski glazbeni mecena Walter Wilson Cobbett „previranjem glazbene boje.” Njemački redatelj i operni impresarij Fritz Schuh piše da se Sonata izdvaja od dotadašnjih Straussovih komornih djela po „slobodi kromatskih modulacija i povremeno orkestralnom pristupu” i da upućuje na Straussove simfonijske vrhunce koji će tek doći.
Francuski violinist Renaud Capuçon etablirao se na međunarodnoj sceni kao jedan od vodećih solista, recitalista i komornih glazbenika. Omiljen zbog prepoznatljive uravnoteženosti, dubine i virtuoznosti muziciranja, Capuçon surađuje s najuglednijim svjetskim orkestrima, umjetnicima, koncertnim dvoranama i festivalima.
Rođen je 1976. godine u Chambéryju, a studij violine na Pariškom konzervatoriju započeo je u dobi od četrnaest godina, osvojivši brojne nagrade tijekom pet godina studiranja. Zatim se u Berlinu usavršavao kod Thomasa Brandisa i Isaaca Sterna te primio nagradu Berlinske akademije umjetnosti. Godine 1997. na poziv Claudija Abbada postaje koncertni majstor Orkestra mladih Gustav Mahler, gdje je tijekom iduće tri godine radio s dirigentima kao što su Pierre Boulez, Seiji Ozawa, Franz Welser-Möst i Claudio Abbado.
Otada se Capuçon etablirao kao vrhunski solist. Nastupa s vodećim orkestrima, među kojima su Berlinska filharmonija, Bostonski simfonijski orkestar, Europski komorni orkestar, Filharmonija milanske Scale, Londonski simfonijski orkestar, Njujorška filharmonija, Bečka filharmonija, Pariški orkestar, Francuski nacionalni orkestar i Filharmonijski orkestar Francuskog radija. Bilježi suradnje s brojnim dirigentima, kao što su Daniel Barenboim, Semjon Bičkov, Stéphane Denève, Christoph von Dohnányi, Gustavo Dudamel, Christoph Eschenbach, Valerij Gergijev, Bernard Haitink, Daniel Harding, Long Yu, Paavo Järvi, Andris Nelsons, Yannick Nézet-Séguin, François-Xavier Roth, Lahav Shani, Robin Ticciati i Jaap van Zweden. U sezoni 2022./2023. Capuçon je debitirao u Carnegie Hallu, gdje je njegov nastup s komornim orkestrom Orpheus izazvao oduševljene ovacije.
Capuçonova velika posvećenost komornoj glazbi donijela mu je suradnje s Marthom Argerich, Nicholasom Angelichem, Danielom Barenboimom, Jurijem Bašmetom, Yefimom Bronfmanom, Khatijom Buniatishvili, Hélène Grimaud, Julijom Hagen, Igorom Levitom, Maom Fujitom, Marijom João Pires, Daniilom Trifonovim, Yo-Yo Maom i Yujom Wang, kao i s bratom, violončelistom Gautierom Capuçonom, s kojima je nastupio na festivalima u Berlinu, Luzernu, Verbieru, Aix-en-Provenceu, Roque d'Anthéronu, San Sebastiánu, Stresi, Salzburgu, Edinburghu i Tanglewoodu. Capuçon je također predstavljao Francusku na nekima od najprestižnijih svjetskih međunarodnih događaja: s Yo-Yo Maom je nastupio ispod Slavoluka pobjede u prisutnosti više od 80 šefova država na službenoj komemoraciji povodom Dana primirja, a za svjetske vođe svirao je i na susretu skupine G7 u Biarritzu.
Capuçon je umjetnički direktor triju festivala: Glazbenih vrhunaca u Gstaadu od 2016., Uskrsnog festivala u Aix-en-Provenceu, koji je osnovao 2013., te Glazbenih susreta u Évianu od 2023. Od 2021. godine umjetnički je ravnatelj Komornog orkestra iz Lausanne.
Capuçon iza sebe ima opsežnu diskografiju, a donedavno je snimao isključivo za diskografsku kuću Erato/Warner Classics. U rujnu 2022. najavio je suradnju s diskografskom kućom Deutsche Grammophon, koja je dva mjeseca kasnije objavila njegov album violinskih sonata koje je s Marthom Argerich izveo i snimio na Uskrsnom festivalu u Aix-en-Provenceu. Među njegovim recentnijim nosačima zvuka u izdanju Erata ističu se snimka Elgarovih koncerta i sonate za violinu s Londonskim simfonijskim orkestrom pod ravnanjem Simona Rattlea, album s Guillaumeom Bellomom koji sadrži opsežan niz kraćih djela u obradi za violinu i klavir te izdanje violinskih koncerata Vivaldija i Saint-Georgea snimljenih s Komornim orkestrom iz Lausanne. Njegov album Au Cinema, s omiljenom filmskom glazbom, objavljen je uz pohvale kritike u listopadu 2018.
Capuçon svira violinu Guarneri del Gesù „Panette“ (1737.), koja je pripadala Isaacu Sternu. U lipnju 2011. francuska ga je vlada imenovala vitezom Nacionalnog reda za zasluge, a u ožujku 2016. vitezom Legije časti.
Glazbeni put Guillaumea Belloma prilično je atipičan za glazbenika njegove generacije, budući da je studirao ne samo klavir, već i violinu, prvo na konzervatoriju u rodnom Besançonu, a zatim na Pariškom konzervatoriju. Na studiju u Parizu odlučio se za karijeru pijanista pod utjecajem izvanrednih glazbenika kao što su Nicholas Angelich i Hortense Cartier-Bresson.
Godine 2015. Bellom je dobio izvrsne kritike kao finalist Međunarodnog pijanističkog natjecanja Clara Haskil, prikladno nazvanog po velikoj rumunjskoj pijanistici koja je bila poznata i kao violinistica. Za svoju izvedbu dobio je nagradu Modern Times za najbolju interpretaciju djela Thomasa Adésa. Iste godine osvojio je prvu nagradu na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Épinal i postao laureat Zaklade L'Or du Rhin, dok je sljedeće godine osvojio nagradu Thierry Scherz na Festivalu Glazbeni vrhunci u Gstaadu. Godine 2017. bio je nominiran za nagradu Victoires de la Musique u kategoriji najboljeg novog instrumentalnog solista. Od 2018. godine suradnik je Zaklade Singer-Polignac u Parizu.
Bellom bilježi solističke nastupe s Francuskim nacionalnim orkestrom, Nacionalnim orkestrom Île-de-Francea, Komornim orkestrom iz Lausanne, Nacionalnim orkestrom iz Montpelliera i Nacionalnim orkestrom Lorene, pod ravnanjem Jacquesa Merciera, Christiana Zachariasa, Pierrea Dumoussauda i Marzene Diakun. Bellom gaji duboki interes za komornu glazbu, a njegovo suvereno vladanje širokim repertoarom učinilo ga je vrlo traženim suradnikom, pa tako nastupa s glazbenicima kao što su Renaud Capuçon, Paul Meyer, Yan Levionnois, Victor Julien-Laferrière, Ismaël Margain, Anne Göckel, Adrien Bellom te kvarteti Hermès, Girard i Hanson. Redovno nastupa na brojnim festivalima diljem svijeta, uključujući Međunarodni pijanistički festival u Roque d'Anthéronu, Uskrsni festival u Aix-en-Provenceu, Međunarodni festival Piano aux Jacobins, Uskrsni festival i Glazbeni kolovoz u Deauvilleu, Festival des Arcs, te u Koncertnoj dvorani u Šangaju, Kraljevskoj operi u Mumbaiju i Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu.
U njegovoj diskografiji ističu se dva albuma posvećena Schubertovim i Mozartovim skladbama za klavir četveroručno (od kojih je prvi nagrađen prestižnom nagradom ffff francuskog časopisa Télérama), snimljena s Ismaëlom Margainom za Aparté, zatim nosač zvuka snimljen u suradnji s violončelistom Yanom Levionnoisom (nagrada ffff časopisa Télérama), u izdanju diskografske kuće Fondamenta, kao i solistički album s djelima Schuberta, Haydna i Debussyja, koji je 2017. objavio Claves.
--
Renaud Capuçon (c) Simon Fowler
Guillaume Bellom (c) Jean-Baptiste Millot
--