povodom 75. obljetnice Dubrovačkih ljetnih igara
Kruna obljetničkog izdanja Dubrovačkih ljetnih igara bit će spektakularna Opera gala, upriličena u veličanstvenom ambijentu ispred Katedrale gdje će nastupiti jedna od najvećih opernih zvijezda današnjice, bugarska sopranistica Sonya Yoncheva te malteški tenor Joseph Calleja i jedan od najtraženijih basova na međunarodnoj sceni Ante Jerkunica. Ovaj koncert svojom izvedbom uveličat će Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem renomiranog dirigenta i miljenika festivalske publike Ivana Repušića.
--
Giuseppe Verdi: Nabucco – Uvertira
Giuseppe Verdi: Il trovatore (Trubadur) - arija Leonore "Tacea la notte placida"
Gioachino Rossini: Il barbiere di Siviglia (Seviljski brijač) – arija Don Basilija, „La calunnia"
Jules Massenet: Le Cid – arija Rodriga, „Ah! Tout est bien fini"
Giacomo Puccini: Le Villi (Vile) – arija Anne, „Se come voi piccina"
Petar Iljič Čajkovski: Jevgenij Onjegin – arija kneza Gremina, „Ljubvi vsje vozrasti pakorni”
Charles Gounod: Faust – Valcer
Charles Gounod: Faust – duet Fausta i Mefista, „À moi, les plaisirs"
Giacomo Puccini: Madama Butterfly – arija Cio-Cio-San, „Un bel dì vedremo"
Giacomo Puccini: Manon Lescaut – Intermezzo iz 3. čina
Giacomo Puccini: Tosca – duet Tosce i Cavaradossija iz 1. čina
Giacomo Puccini: Le Villi (Vile) – „La Tregenda"
Giacomo Puccini: Tosca – arija Cavaradossija, „E lucevan le stelle”
Giacomo Puccini: Tosca – arija Tosce, „Vissi d'arte"
--
Giuseppe Fortunino Francesco Verdi (Busseto, 1813. – Milano, 1901.), autor 28 romantičkih opera, postao je s vremenom sinonimom za – operu kao takvu. Velike je uspjehe doživio operama iz „srednjeg razdoblja“, Rigolettom, Trubadurom i Travijatom. Poslije je skladao i Aidu, Rekvijem, Otella, Falstaffa… Bio je i politički aktivan, zalažući se za ujedinjenje Italije te je inicirao i financirao gradnju posebnog doma za umirovljene glazbenike. Verdi je sebe nazivao „najmanje učenim od skladatelja“, no melodioznost njegovih arija, ali i ekspresivnost vokalnih i orkestralnih linija, instrumentalno naglašavanje atmosfere, kao i bliska suradnja s libretistima i karakterizacija likova, stvorile su hvaljen i prepoznatljiv glazbeni stil.
Opera Nabucco bila je treća Verdijeva opera, iz 1841., izvorno Nabucodonosor, nazvana po babilonskome kralju Nabudokonozoru koji je napao Židove te o njihovu progonstvu (zbor „Va, pensiero..”!), ali o i romantičnim zapletima u pozadini onih političkih.
Trubadur je nastao 1853., prema libretu Salvadorea Cammarana koji je pisao prema španjolskoj drami Il trovador Antonia Garcíe Guiterreza. Danas se smatra da upravo „formalizam”, na kojemu su Verdiju tada prigovarali, donekle smiruje emocionalnost radnje i likova u djelu koje obilježava i neposrednost jezika, kompleksan libreto, donekle suzdržane melodije sa snažnom orkestralnom pratnjom. Sadržaj opere poznato je kompliciran, no osnovu čine četiri glavna lika: Trubadur
iz naslova je Manrico, plemenitaš iz 15. stoljeća. On je sin i nasljednik grofa Lune, no kao dijete ga je, iz osvete zbog smrti majke, ukrala Ciganka Azucena i odgojila kao svojega, što se sve događa prije radnje opere. U operi su Manrico i njegov, njemu nepoznati, polubrat, novi grof Luna, zaljubljeni u istu ženu, Leonoru. U sceni „Tacea la notte…“ Leonora pripovijeda da joj je netko pjevao serenadu, zapravo je to bio vitez u crnome kojega je jednom okrunila kao pobjednika viteškog turnira, a njezina ljubav za njega kao da se razvija u stvarnom vremenu, od mirnog početka scene do vrhunca cabalette.
„Jesti, voljeti, pjevati i probavljati hranu – četiri su čina komične opere poznate pod nazivom život. A sve to prolazno je poput mjehurića pjenušca.” Rekao je to Gioachino Rossini (Pesaro, 1792. – Passy, Pariz, 1868.), najznačajniji talijanski skladatelj prve polovice 19. stoljeća. I po glazbenoj i po izvanglazbenoj djelatnosti povezuje ga se s lakoćom i hedonizmom, no iza njih stajalo je posebno glazbeno umijeće. Rossini je odrastao po kazalištima u kojima su nastupali njegov otac, trubač i kornist, i majka, pjevačica. Svirao je nekoliko instrumenata i učio pjevanje te nastupao kao dječački sopran, zatim je u kazalištima svirao čembalo i počeo skladati prve arije, učiti kompoziciju u Bologni i proučavati djela Haydna i Mozarta. Bio je pod ugovorom s dvama napuljskim kazalištima te je svake godine za svako od njih pisao po jednu novu operu, ali ubrzo počinje pisati i za mnoga druga kazališta. Putovao je po Europi, nizao operne uspjehe po Italiji, u Beču te u Parizu, gdje je živio u više navrata i proveo završnih 14 godina života. Poznat je bio i po gastronomskoj vještini. Rossini je usavršio komičnu operu buffo i razvio operu seria, pisao djela koja traže puno virtuoznosti, a sebe je nazivao „posljednjim od klasicista.“ Skladao je mnoga instrumentalna djela, no najpoznatiji je po komičnim operama, ali i drugim vokalnim skladbama.
Operu Seviljski brijač Rossini je napisao na libreto Cesarea Sterbinija prema komediji Pierrea de Beaumarchaisa, a praizvedena je 1816. u Teatru Argentina u Rimu.
U ariji La Calunnia – Kleveta – don Basilio potiče na – klevetanje, širenje laži o ljubavnom suparniku: objašnjava svojem poslodavcu, starom i bogatom liječniku Don Bartolu da treba proširiti neku klevetu o Grofu Almavivi, kako bi ga spriječio da zavede mladu Rosinu, za kojom žudi Bartolo.
Jules Massenet (Jules-Émile-Frédéric Massenet, Montaud, 1842. – Pariz, 1912.) bio je francuski operni skladatelj, poznat po liričnosti i sentimentalnosti izričaja. Kao i mnogi francuski autori, studirao je na Pariškome konzervatoriju (u razredu Ambroisea Thomasa) i dobio cijenjenu stipendiju Prix de Rome za svoju kantatu. Massenet je napisao 24 opere, od kojih je najuspješnija bila Manon.
„Tout est bien fini” molitva je Rodriga iz 3. čina opere Cid, praizvedene 1885. i skladane prema libretu Galleta, Blaua i d'Enneryja, koji su pisali prema istoimenoj tragediji u stihovima Pierrea Corneillea. Rodrigo ili Rodrigue bio je stvarni kastiljanski vitez iz 11. stoljeća koji je dobio arapski počasni naziv as-Sayid („gospodin”, „vladar”) što je u Španjolskoj postalo El Cid. U ariji zaziva „Gospoda.. suca, oca..” i kaže da će se pokoriti i zadržati kršćansku vjeru, iako su njegovi snovi srušeni.
Petar Iljič Čajkovski (Votkinsk, Rusija, 1840. - Sankt Peterburg, Rusija, 1893.), najpopularniji je ruski, a za mnoge i „najromantičkniji” skladatelj. Njegovu glazbu karakterizira bogatstvo melodija i boje, kao i dramski intenzitet, brižna orkestracija i nacionalni elementi – elementi njegova stila danas se smatraju zvukom „ruske duše”, ali u kozmopolitskoj formi. Na Konzervatoriju u Sankt Peterburgu studirao je kompoziciju u klasi Antona Rubinsteina, a potom je i sam predavao, na Moskovskom konzervatoriju. Čajkovskijeva najpoznatija djela su simfonije, opere Jevgenij Onjegin i Pikova dama, baleti Labuđe jezero i Orašar, tri glasovirska koncerta i violinski koncert, a pisao je i drugu scensku glazbu, kantate i zborove, komade djela za orkestar, solo pjesme, brojne komade za glasovir i komornu glazbu.
Jevgenij Onjegin (1878.) bio je peta Čajkovskijeva opera. Skladao ju je prema istoimenom Puškinovu djelu te zapisao „opčaran sam Puškinovom poezijom koja me neodoljivom privlačnošću jednostavno tjera na skladanje.” Knez Gremin suprug je Tatjane, čiju je ljubav Onjegin već jednom odbio, ali poslije će, prekasno, otkriti da je ipak voli. Gremin pjeva o tome da se „i staro i mlado” mora pokoriti snazi ljubavi.
Charles (François) Gounod (Pariz, 1818. – Saint-Cloud, 1893.) francuski je skladatelj, orguljaš i dirigent najpoznatiji po vokalnim djelima, prvenstveno operama, a naročito po raskošnim, katkad sentimentalnim melodijama i spretnoj orkestraciji. Svoj je opus opisao kao „klasičan ekspresijom, romantičan mišlju.“ Nakon studija, 1839., iz trećeg je pokušaja dobio već spomenutu najprestižniju nagradu u Francuskoj, Rimsku nagradu, za kantatu Fernand, i proveo tri godine u Villi Medici u Rimu.
Fausta je Gounod napisao na libreto Barbiera i Carréa, prema Goetheovu Faustu. U duetu À moi, les plaisirs Fausta i Mefista, Faust je priznao da čezne za mladošću, a Mefisto mu je može podariti: na Zemlji će on biti u Faustovoj službi ako Faust pristane biti u njegovoj službi „dolje”, u paklu. Da bi ga uvjerio, Mefisto Faustu pokazuje viziju Marguerite, Faustove voljene, za kolovratom. U Valceru se Mefistu pridružuju Faust i seljaci.
Ove se godine diljem svijeta, kao i na Dubrovačkim ljetnim igrama, obilježava stogodišnjica smrti možda i posljednjega iz duge linije talijanskih opernih velikana, Giacoma Antonija Puccinija (Lucca, 1858. – Bruxelles, 1924.). Potjecao je iz obitelji crkvenih glazbenika, kako je i sam počeo. Iako je autor nekih od najcjenjenijih svjetskih opernih djela, koja čine srž repertoara opernih kuća, povjesničari glazbe i kritičari isprva ga često nisu ozbiljno shvaćali, smatrajući ga odveć komercijalnim, sklonim manipuliranju i šokiranju publike. Njegova djela međutim odlikuje iznimna dramatičnost, prijemčiva sentimentalnost i posvećenost detaljnoj karakterizaciji likova, kao i vješta, katkad apartna orkestracija te dar za melodičnost. Mnoge njegove opere sadržavaju i mladi ženski lik koji se žrtvuje ili je žrtvovan zbog okrutnog muškarca
„Se come voi” romanca je Anne iz Le Villi, rjeđe izvođene Puccinijeve opere, zapravo opere-baleta, njegova prvog scenskog djela, na libreto Ferdinanda Fontane. Napisao ga je za natječaj izdavača Sonzogno1883., no na njemu nije nagrađen. Ipak, prijatelji su ga podržali i pomogli mu da na scenu postavi djelo, koje je dobro primljeno. U njemu, mladu Annu napustio je zaručnik Roberto te ona umire od slomljenog srca, a takve žene postaju „villi” – vile, zapravo duhovi koji tjeraju nevjerne muškarce da plešu do iznemoglosti. U ovoj ariji Anna još čeka Robertov povratak i nevino pjeva cvijeću oko sebe. Čut ćemo i dio intermezza između dvaju činova opere, Tregendu, što znači „duh”, „utvara” - i predstavlja ples duhova u zimskoj noći.
Un bel dì jedna od najpoznatijih opernih arija, iz opere Madama Butterfly (1904.), na libreto Giuseppea Giacose i Luigija Illice. U ariji, gejša Cio-Cio-San odgovara svojoj sluškinji Suzuki te je uvjerava da će se Amerikanac kojega Cio-Cio-San voli, s kojim ima dijete i koji je otišao u SAD njoj ipak vratiti. Nakon tri godine, Suzuki ne vjeruje da će se to dogoditi, no Cio-Cio-San zamišlja svaki detalj, kao i svoj budući ushit kada ga ponovno vidi Pinkertona.
Opera Manon Lescaut iz 1893. bila je Puccinijev prvi veći uspjeh, prije, danas najpoznatijih, djela La Bohème, Tosca, Madama Butterfly ili Turandot. U tom djelu, na kojem su radila petorica libretista, prema djelu Abbéa (opata) Prevosta Sjećanja i pustolovine jednog čovjeka punog vrlina..., Puccini je kombinirao vagnerovske lajtmotive i talijansku ideju dramma in musica, u kompleksnoj simfonijskoj strukturi. Prvu temu opere, koja nas vodi u 18. stoljeće, posudio je iz vlastitog gudačkoga kvarteta, a na kraju opere vraća teme iz prijašnjih činova, kao što će činiti i u kasnijim operama. Manon Lescaut priča je o šarmantnoj Manon koja se zaljubi u studenta Des Grieuxa i s njim odlazi u Pariz, umjesto u samostan, kamo ju je poslao otac, no zatim se ipak odlučuje za luksuznu sigurnost s bogatim Geronteom. Kad se vrati prvom ljubavniku, Geronte je daje uhititi zbog krađe pa je prognana u Ameriku, a pridružuje joj se i Des Grieux.
Opera Tosca, praizvedena 1900. i napisana također na libreto Illice i Giacose prema istoimenoj Sardouovoj drami, jedna je od najpopularnijih i najcjenjenih opera standardnog repertoara. Tosca je umjetnost koja „govori” o umjetnosti i umjetnicima, ali i o politici i ljubavi. Floria Tosca operna je pjevačica u vezi sa slikarom Cavaradossijem. On pak pomaže Angelottiju, koji se bori protiv zlog i moćnog šefa rimske policije Scarpije. Scarpia želi Toscu za sebe i pokušava je ucijeniti: traži da mu se ona poda ako želi da Cavaradossi preživi. Tosca će ubiti Scarpiju, no slikar neće preživjeti pa će se i ona baciti u smrt.
U duetu iz prvog čina, Cavaradossi uvjerava Toscu da nema razloga biti ljubomorna, iako je na njegovoj slici neka druga žena, te da se Toscine oči ne mogu niti usporediti s očima drugih žena, a Tosca mu priznaje da ju je osvojio.
U ariji „E lucevan” iz 3. čina, Cavaradossi se, dok čeka na pogubljenje, prisjeća Toscinog zagrljaja i njezinih poljubaca, kada su „zvijezde snažno sjale”; a sada mu, kada „voli život kao nikada prije”, ostaje samo očaj.
Prije toga, u „Vissi d'arte” u 2. činu, Tosca pjeva o tome kako je „živjela za umjetnost”, nikome nije činila nažao, urešavala je oltare – i pita se zašto joj Gospod vraća ovakvom teškom sudbinom.
Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije jedan je od najstarijih europskih radijskih orkestara: izrastao je iz orkestra osnovanog 1929. godine pri tadašnjem Radio-Zagrebu, samo šest godina nakon osnutka prvog europskog radijskog orkestra. Današnji naziv nosi od 1991. godine. U početku vezan isključivo uz program, od 1942. nastupa i javno, no izravni prijenosi koncerata i snimanja ostaju sastavni dio njegova djelovanja.
Prvi javni koncertni ciklus, uz nazočnost publike i radijski prijenos, održan je u Hrvatskom glazbenom zavodu. Među tadašnjim dirigentima najčešće se javljaju Lovro pl. Matačić, Krešimir Baranović, Boris Papandopulo, Mladen Pozajić, Dragan Gürtl, a potom Friedrich Zaun, Milan Sachs, Slavko Zlatić, Ferdinand Pomykalo... U poslijeratnim godinama, svoj dirigentski rad za orkestar ponajviše vezuju Milan Horvat, Antonio Janigro i Stjepan Šulek, a 1962. uvodi se pozicija šefa dirigenta. Šefovi dirigenti bili su Pavle Dešpalj, Krešimir Šipuš, Josef Daniel, Oskar Danon, Milan Horvat, Uroš Lajovic, Vladimir Kranjčević i Nikša Bareza. Od sezone 2015./2016. na toj je funkciji maestro Enrico Dindo.
Jedinstvenom programskom orijentacijom, u čijem je središtu kontinuirano izvođenje i poticanje nastanka djela hrvatskih autora, uz njegovanje standardnog, ali i manje poznatog repertoara, Simfonijski orkestar HRT-a profilirao se u jedno od ključnih izvođačkih tijela u Hrvatskoj. I za vrijeme Domovinskog rata, početkom 1990-ih godina, Simfoničari su održali desetke koncerata na bojištima, od Osijeka, Pakraca, Lipika, Đakova, Gospića, Vinkovaca i Bošnjaka do Šibenika, Zadra, Karlovca, pa i Sarajeva. Orkestar redovito sudjeluje na festivalima i manifestacijama kao što su Muzički biennale Zagreb, Dubrovačke ljetne igre, Osorske glazbene večeri, Glazbene večeri u sv. Donatu, edukativni koncerti za djecu i mlade u suradnji s HGM-om, natjecanja mladih glazbenika… Koncerti dugogodišnjih pretplatničkih ciklusa, samostalnog Majstorskog ciklusa i ciklusa u suradnji sa Zborom HRT-a Kanconijer, na kojima ugošćuje vodeće hrvatske i inozemne dirigente i soliste, održavaju se u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog te se izravno prenose na Trećem programu Hrvatskog radija i emitiraju na Trećem programu Hrvatske televizije. Velik broj audio i video snimki pohranjuje se u arhivu HRT-a i dostupan je putem multimedijalne platforme HRTi.
Među mnogim dirigentima i solistima s kojima je orkestar surađivao bili su Igor Markevič, Franz Konwitschny, Claudio Abbado, Lorin Maazel, Zubin Mehta, Ernst Bour, Krzysztof Penderecki, André Navarra, Leonid Kogan, Henryk Szeryng, Aldo Ciccolini, Ruža Pospiš-Baldani, Dunja Vejzović, Dubravka Tomšič-Srebotnjak, Rudolf Klepač, Ivo Pogorelić, Vladimir Krpan, Mstislav Rostropovič, Maksim Fedotov, Edita Gruberova, José Carreras, Ruggero Raimondi, Barbara Hendricks, Luciano Pavarotti… U posljednjih nekoliko sezona na čelu orkestra gostovali su primjerice Mladen Tarbuk, Aleksandar Marković, Valerij Poljanski, André de Ridder, Ivan Repušić, Johannes Kalitzke, Pascal Rophé, Stanislav Kočanovski, Ivo Lipanović, a među solistima bili su Stephen Kovacevich, Pavao Mašić, Aleksandar Madžar, Radovan Vlatković, Martina Filjak, Aleksandar Buzlov, Ivana Bilić, Gordan Tudor, Javor Bračić, Håkan Hardenberger, Roman Simović, Andrea Lucchesini, Aljoša Jurinić, Leon Košavić, Goran Filipec, Monika Leskovar, Mischa Maisky…
U diskografskom opusu ističu se autorski albumi hrvatskih skladatelja Stjepana Šuleka, Milka Kelemena i Mire Belamarića, serija CD-a posvećenih šefovima dirigentima Orkestra te CD Donizetti Heroines s Elenom Moşuc, Zborom HRT-a i maestrom Ivom Lipanovićem (Sony Classical, 2013.). Peterostruki album Stjepan Šulek (1914. – 1986.): 8 simonija (HRT, Cantus, HDS, 2013.) nagrađen je diskografskom nagradom Porin. Izvedba Koncerta za alt saksofon i orkestar Pavla Dešpalja, uz solista Gordana Tudora pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja zaslužila je Porin 2016. u kategoriji 'najbolja izvedba klasične skladbe'. Među recentnim izdanjima je snimka prve hrvatske opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog, uz soliste, Zbor HRT-a i maestra Mladena Tarbuka (HRT, 2017.). U povodu 80. obljetnice postojanja, objavljena je monografija o djelovanju orkestra, uz dvostruki album na koji su uvrštene snimke šefova dirigenata: Milana Horvata, Krešimira Šipuša, Josefa Daniela, Pavla Dešpalja, Vladimira Kranjčevića, Oskara Danona, Uroša Lajovica i Nikše Bareze.
Simfonijski orkestar HRT-a dobitnik je nagrade Judita 59. Splitskog ljeta (2013.), te Grand Prix Orlando za osobit doprinos ostvarenju cjelokupnog programa Dubrovačkih ljetnih igara u jednoj ili više festivalskih godina (2024.).
Ivan Repušić, šef dirigent Orkestra Minhenskog radija, prvi stalni gost dirigent Njemačke opere u Berlinu, jedan je od najznačajnijih hrvatskih dirigenata.
Profesionalni rad u njemačkim kulturnim ustanovama započeo je na funkciji prvog dirigenta Državne opere Donje Saske u Hannoveru (2010. – 2013.). Nakon dirigentskoga debitantskog nastupa u Njemačkoj operi u Berlinu u produkciji Puccinijeve opere La bohème (2011.), imenovan je dirigentom te ugledne operne kuće (od sezone 2012./2013.) i u njoj od 2014. godine djeluje kao prvi stalni gost dirigent. Do danas je Repušić ostvario niz uspješnih opernih izvedbi, kao što su Macbeth, Tosca, Turandot, La bohème, Evgenij Onjegin, Nabucco, Krabuljni ples, La traviata, Carmen, Čarobna frula, Lucia di Lammermoor, Tannhäuser, La Gioconda, Falstaff, Don Carlos, Francesca da Rimini, Ukleti Holandez i dr. Bio je glavni glazbeni ravnatelj Državne opere u Hannoveru od 2016. do 2019. godine. Za to je vrijeme dirigirao brojnim premijernim opernim naslovima (Salome, Faustovo prokletstvo, Ukleti Holandez, Manon Lescaut, Aida…) i simfonijskim koncertima. Kao šef dirigent Orkestra Minhenskog radija (MRO) od 2017. godine ravnao je nizom koncertantnih produkcija opera (Luisa Miller, Dva Foscarija, Attila, Lombardijci, Lastavica, Ero s onoga svijeta, Ernani…) i orkestralnih djela. U suradnji s vodećim svjetskim solistima, MRO-om i Zborom Bavarskog radija snimio je dvadesetak nosača zvuka u izdanju vodećih europskih nakladničkih kuća – „BR-Klassikˮ, „Warner Classicsˮ i „CPOˮ.
Ravnao je brojnim uglednim orkestrima u Europi i šire: Orkestrom Njemačke opere u Berlinu, Simfonijskim orkestrom Berlinskog radija, Filharmonijskim orkestrom Sjevernonjemačkog radija u Hannoveru, Bečkim simfonijskim orkestrom, Simfonijskim orkestrom Giuseppe Verdi iz Milana, Orkestrom Nacionalnog kazališta u Mannheimu, Praškim simfonijskim orkestrom, Orkestrom Norveške nacionalne opere u Oslu, Briselskom filharmonijom, Tokijskom filharmonijom, Slovenskom, Panonskom i Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a i dr. Redovito gostuje na europskim festivalima i glasovitim pozornicama, među kojima se izdvajaju: dvorana Berlinske filharmonije, bečki Musikverein, berlinski Konzerthaus, Festspielhaus u Baden-Badenu, minhenski Gasteig, Herkulessaal i Prinzregententheater, praška dvorana Smetana, dvorana Kultur- und Kongresszentruma u Luzernu, festival Verdi u Parmi i dr. Često nastupa u uglednim njemačkim opernim kućama kao što su Bavarska državna opera (Bal pod maskama), Berlinska državna opera (Rigoletto, Tosca), drezdenska Semperoper (Čarobna frula, La traviata, Simon Boccanegra, Macbeth, Tosca, Don Carlos, Madama Butterfly, Turandot), Hamburška državna opera (Ljubavni napitak, Rigoletto, La bohème, Tosca, Simon Boccanegra), Lajpciška opera (Madama Butterfly, Čarobna frula), Komična opera u Berlinu (Rigoletto, La traviata), Aalto Musiktheater u Essenu (Falstaff), itd. Rado je viđen gost i na prestižnim pozornicama izvan Europe poput Novog nacionalnog kazališta u Tokiju (La traviata).
Ivan Repušić je dirigiranje studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasama Igora Gjadrova i Vjekoslava Šuteja. Usavršavao se kod uglednih dirigenata poput Jorme Panule, Gianluigija Gelmettija, Kazushija Onoa i Donalda Runniclesa. Profesionalnu karijeru započeo je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu (2002.) gdje je obnašao funkcije šefa dirigenta i ravnatelja Opere (2006. – 2009.). Tada je ravnao brojnim izvedbama talijanskoga, francuskoga, ruskoga i hrvatskoga opernog repertoara (G. Verdi: Don Carlos, Aida, Simon Boccanegra, Trubadur, Nabucco; G. Puccini: Sestra Angelica, Gianni Schicchi, Manon Lescaut, La bohème; P. I. Čajkovski: Evgenij Onjegin; Ch. Gounod: Faust; G. Donizetti: Lucia di Lammermoor, Ljubavni napitak; G. Rossini: Seviljski brijač; R. Leoncavallo: I Pagliacci; J. Gotovac: Ero s onoga svijeta; J. Hatze: Povratak i dr.). Djelovao je kao ravnatelj glazbenog programa dvaju uglednih hrvatskih glazbenih festivala: Splitskoga ljeta (2006. – 2009.) i Dubrovačkih ljetnih igara (2010. – 2012.). Od 2005. djeluje kao šef dirigent Zadarskog komornog orkestra, jednoga od najistaknutijih hrvatskih komornih ansambala s kojim je ostvario integralne izvedbe simfonijskih djela L. van Beethovena i J. Brahmsa. Uz dirigentski angažman bio je posvećen i pedagoškom radu na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu (2004. – 2016.), gdje je stekao zvanje izvanrednog profesora. Za svoja umjetnička postignuća nagrađen je brojnim značajnim hrvatskim priznanjima, među kojima su: Nagrada „Vladimir Nazor”, Nagrada „Vatroslav Lisinski”, Nagrada „Milka Trnina”, Nagrada „Orlando”, „Nagrada Grada Zadra” i dr. Sveučilište u Zadru dodijelilo mu je počasni doktorat znanosti za izuzetan doprinos u području kulturnog i umjetničkog stvaralaštva (2021.).
Od sezone 2024./2025. preuzima mjesto šefa dirigenta Orkestra državne kapele u Weimaru, a u sezoni nakon i funkciju glavnoga glazbenog ravnatelja Lajpciške opere.
Sonya Yoncheva, dobitnica nagrade Opus Klassik 2021. godine u kategoriji pjevačice godine, redovito ostvaruje hvaljene izvedbe na najuglednijim svjetskim pozornicama, među kojima su njujorška Metropolitan Opera, Kraljevska opera u Londonu, milanska Scala, Pariška opera, kao i Bavarska, Berlinska i Bečka državna opera. Za svoje nezaboravne interpretacije kultnih uloga dobila je velike pohvale kritike i publike.
Opsežan repertoar Sonye Yoncheve uključuje bisere barokne literature, kao i djela Bellinija, Cherubinija, Giordana, Puccinija, Čajkovskog i Verdija. Slavljena zbog svog izrazito lijepog glasa i iznimne dramske prisutnosti, Sonya se jednako dobro snalazi na koncertima i recitalima, na kojima je uz pohvale kritike nastupala u Ateni, Barceloni, Berlinu, Bruxellesu, Budimpešti, Buenos Airesu, Dresdenu, Hamburgu, Madridu, Ciudadu de Méxicu, Milanu, Monte Carlu, Moskvi, Münchenu, New Yorku, Parizu, Santiagu de Chileu, Salzburgu, Tokiju, Beču i drugim gradovima.
Neke od zapaženijih uloga na opernoj pozornici ostvarila je u novim produkcijama Tosce, Fedore, Don Carlosa i Otella u Metropolitan Operi, gdje je također tumačila naslovne uloge u operama Norma, Luisa Miller, Traviata i Jolanta. U milanskoj Scali pjevala je u novim produkcijama Fedore i Gusara, zatim u operama Andrea Chénier i La bohème (Mimì), kao i na svečanom koncertu povodom otvorenja sezone 2020./2021. U londonskoj Kraljevskoj operi tumačila je naslovne uloge u Normi i Traviati, kao i u Krunidbi Popeje na Salcburškom festivalu. Nastupala je u novim produkcijama Medeje i Traviate u Berlinskoj državnoj operi, kao i Don Carlosa, La bohème i Jolante u Pariškoj operi. Nastupila je u operama Madama Butterfly i Tosca u Bečkoj državnoj operi, Tosca i Traviata u Bavarskoj državnoj operi i u Zürichu, Manon Lescaut u Hamburškoj državnoj operi, Norma u Gran Teatru del Liceu, Gusar i Sibir u Teatru Real u Madridu, kao i u operama Tosca i Traviata u veronskoj Areni.
Sonya Yoncheva usavršavala se na akademiji Le Jardin des Voix Williama Christieja. Zadržavši poseban fokus na ranom i baroknom repertoaru, tumačila je među ostalim, Didonu (Didona i Eneja), Kleopatru (Julije Cezar u Egiptu) i Popeju (Krunidba Popeje).
Yoncheva je rođena 1981. godine, a klavir i pjevanje diplomirala je u rodnom Plovdivu u klasi Nelly Koitcheve. Kasnije je magistrirala pjevanje na Konzervatoriju u Ženevi, u klasi Danielle Borst. Osvojila je nagrade na nekoliko renomiranih međunarodnih natjecanja, uključujući glavnu i posebnu nagradu CultureArte na natjecanju Operalia Plácida Dominga 2010 godine. Godine 2021. dobila je nagradu Opus Klassik za pjevačicu godine, a 2015. nagradu ECHO Klassik u kategoriji nove pjevačice godine. Osvojila je i nagradu publike na dodjeli Međunarodne operne nagrade 2019. godine, a medici.tv proglasio ju je umjetnicom godine 2017.
Sonya i njezin brat Marin Yonchev hvaljeni su kao pjevači godine na natjecanju Hit-1 2000. godine u produkciji Bugarske nacionalne televizije. Yoncheva je surađivala i s priznatim popularnim umjetnicima kao što su Sting i Elvis Costello, a nakon suradnje sa slavnim skladateljem Vladimirom Cosmom i dalje je jako zainteresirana za filmsku glazbu.
Iza Yoncheve su četiri solistička albuma u izdanju diskografske kuće Sony Classical – Rebirth, Handel, The Verdi Album i Paris, mon amour. Godine 2020. postala je producentica, osnovavši svoju tvrtku SY11 kako bi organizirala vlastite koncerte. Do sada je organizirala svečane koncerte u Bugarskoj, kao i turneju sa svojim programom Rebirth koja je uključivala nastupe u Ženevi, Barceloni i Bruxellesu. Sa svojom produkcijskom kućom pokrenula je i Inmost Voices, koncertni ciklus u Sofiji s međunarodnim opernim zvijezdama.
Sonya Yoncheva objavila je u veljači 2023. svoj novi solistički album The Courtesan za vlastitu etiketu SY11 Productions. Njezinu prvu knjigu Fifteen Mirrors (Petnaest ogledala) iste je godine također objavila njezina produkcijska kuća.
U studenom 2021. Sonya Yoncheva postala je ambasadorica UNICEF-a u Bugarskoj, gdje se zalaže za prava djece.
Zbog njegova glasa koji podsjeća na zlatno doba opere, Josepha Calleju redovito uspoređuju s „legendarnim pjevačima ranijih razdoblja: Jussijem Björlingom, Beniaminom Giglijem, čak i Enricom Carusom“ (Associated Press). Calleja se etablirao se kao jedan od najcjenjenijih i najtraženijih tenora današnjice, a zbog njegove opsežne diskografije i čestih nastupa na vodećim svjetskim opernim i koncertnim pozornicama, američki Nacionalni javni radio (NPR) proglasio ga je „vjerojatno najboljim lirskim tenorom današnjice“.
U sezoni 2023./2024. tumačio je Cavaradossija u Puccinijevoj Tosci u Operi u Dallasu. U Berlinu je pjevao svoju prepoznatljivu i hvaljenu ulogu Rodolfa u La bohème, a u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu Pollionea u Normi pod ravnanjem Gianluce Capuana. Među Callejinim koncertnim nastupima u sezoni 2023./2024. ističu se koncert u Centru za izvedbene umjetnosti Luis A. Ferré u San Juanu s Anom Maríjom Martínez, Paulom Szotom i Simfonijskim orkestrom Portorika, klavirski recital u dvorani Broad Stage u Santa Monici u Kaliforniji, i nastupi na koncertima pod pokroviteljstvom Opere u Dallasu. Na kraju sezone, Calleja je pjevao na dvije Puccinijeve gala večeri u Hamer Hallu u Melbourneu.
U prethodnoj sezoni Calleja je nastupio u ulozi Cavaradossija u Tosci i Don Joséa u Carmen u Pariškoj nacionalnoj operi. Ostvario je i uspješne turneje u Australiji i Novom Zelandu, te po Armeniji, Gruziji, Kazahstanu i Uzbekistanu. Nastupio je s Filharmonijskim orkestrom Bohuslava Martinůa u Smetaninoj dvorani u Pragu, sa Simfonijskim orkestrom iz Szczecina, Filharmonijskim orkestrom iz Würtha i talijanskim Orchestrom della Magna Grecia pod ravnanjem Gianluce Marciana.
Tijekom posljednjih sezona tumačio je Vojvodu u Rigolettu u Pariškoj operi i Bavarskoj državnoj operi, Foresta u koncertnim izvedbama Attile u Kraljevskoj operi u Londonu, Lorisa Ipanova u koncertnim izvedbama opere Fedora u amsterdamskom Concertgebouwu, naslovne uloge u novim produkcijama Fausta i Hoffmannovih priča u njujorškoj Metropolitan Operi, zatim Alfreda u Traviati uz Renée Fleming i Adorna u Simonu Boccanegri uz Plácida Dominga. Nastupio je u operama La bohème uz Annu Netrebko i Traviata u Lirskoj operi u Chicagu, te na koncertnim izvedbama Marije Stuarde s Joyce DiDonato u Njemačkoj operi u Berlinu. U Kraljevskoj operi u Londonu debitirao je u ulozi Riccarda u Verdijevu Krabuljnom plesu, a u Njemačkoj operi u Berlinu portretirao je Ruggera u Puccinijevoj operi Lastavica u režiji Rolanda Villazona.
Calleja bilježi brojne koncertne nastupe diljem svijeta. Bio je istaknuti solist na koncertu povodom dodjele Nobelovih nagrada 2011. godine u Stockholmu, malteški ga je predsjednik odabrao za nastup na privatnom koncertu za kraljicu Elizabetu II. i princa Philipa, a sa sopranisticom Annom Netrebko ostvario je turneju po Njemačkoj. Nakon što je 2012. bio jedan od glavnh izvođača na posljednjoj večeri festivala BBC Proms, Calleja je 2013. ponovno nastupio na londonskom festivalu, na gala večeri u Royal Albert Hallu i na koncertu na otvorenom kojim je u Hyde Parku festival zatvoren. Bio je glavni izvođač na poznatoj gala svečanosti ispred Ermitaža u Sankt Peterburgu, a pjevao je i u moskovskoj koncertnoj dvorani Zarjadje. S Dianom Damrau održao je koncert u kraljevskoj palači u Caserti u Italiji, u sklopu ciklusa Met Stars Live in Concert. Godine 2022. uz Annu Netrebko je nastupio kao poseban gost na koncertu povodom 175. obljetnice Gran Teatra del Liceu u Barceloni.
Calleja od 2003. snima ekskluzivno za diskografsku kuću Decca Classics, te se može pohvaliti opsežnom diskografijom koja uključuje kompletne opere i koncertni repertoar, kao i osam solističkih albuma. Njegov najnoviji i prvi album duhovne glazbe, naslovljen Ave Maria, objavljen je 2023. Njegova videoizdanja također su vrlo uspješna i upravo mu je interpretacija Alfreda na DVD/Blu-ray izdanju Traviate londonske Kraljevske opere, uz Renée Fleming i Thomasa Hampsona, donijela prvu nominaciju za Grammy. Njegova izvedba Verdijeve arije „La donna è mobile“ nalazi se na soundtracku filma No Reservations iz 2007., u kojem glume Catherine Zeta-Jones i Aaron Eckhart. U Hollywoodu je debitirao u filmu The Immigrant iz 2014., u ulozi legendarnog tenora Enrica Carusa, u glumačkoj postavi koju čine Marion Cotillard, Joaquin Phoenix i Jeremy Renner.
Joseph Calleja rođen je na Malti 1978. godine, a pjevati je počeo sa šesnaest godina, prvo u crkvenom zboru, nakon čega se formalno školovao kod malteškog tenora Paula Asciaka. Calleja je svoj operni debi ostvario sa samo devetnaest godina, kao Macduff u Verdijevu Macbethu u kazalištu Astra na Malti, a nedugo nakon toga osvojio je nagradu na Natjecanju Hans Gabor Belvedere, što je pokrenulo njegovu međunarodnu karijeru. Godine 1998. bio je pobjednik natjecanja Caruso u Milanu, 1999. godine osvojio je Nagradu Plácido Domingo na Svjetskom opernom natjecanju Operalia, a te godine je i prvi put nastupio u SAD-u, na Festivalu Spoleto. Otada nastupa u najvećim svjetskim opernim kućama.
Kao jedna od najvećih malteških zvijezda, Calleja je 2012. izabran za prvog kulturnog ambasadora Malte, a imenovan je i ambasadorom kompanije Air Malta. Godine 2013. udružio se s malteškom bankom Bank of Valletta kako bi osnovao Zakladu BOV Joseph Calleja, koja pomaže potrebitoj djeci i obiteljima.
Bas Ante Jerkunica redoviti je gost velikih opernih kuća kao što su Deutsche Oper u Berlinu, Bayerische Staatsoper u Münchenu, Staatsoper Wien, Festival u Salzburgu, Teatro Real u Madridu te Metropolitan Opera u New Yorku.
Karijeru je započeo u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu 2002 godine. Odazvavši se na poziv jedne od najprestižnijih opernih kuća, Deutsche Oper Berlin, vrlo brzo postaje nositelj basovskog repertoara u širokom programskom luku od belcanta do Wagnera. Neke od značajnih uloga koje je ostvario jesu, primjerice, Fiesco (Simon Boccanegra), Fillip II (Don Carlo), Padre Guardiano (La forza del destino), Banco (Macbeth), Alvise (La Gioconda), Rodolfo (Sonnambula), Sarastro (Čarobna frula), Marcel (Hugenoti), Gremin (Jevgenij Onjegin), Pimen (Boris Godunov), Fafner (Rheingold i Siegfried) Hunding (Walküre), Kralj Marke (Tristan i Isolda), Daland (Ukleti Holandez). Usporedno s karijerom u matičnoj berlinskoj kazališnoj kući razvija se i njegova europska i svjetska putanja, tako da, pored gore navedenih, gostuje u prestiznim opernim kucama u Frankfurtu, Leipzigu, Kölnu, Hamburgu i Zürichu. kao i u Opera National de Paris, Opera Lyon, Bilbao Opera, Teatro San Carlo Lisabon, Staatsoper i Theather an der Wien, Amsterdam Opera, Antwerpen Opera te Seattle Opera.
Dugi niz godina redovito surađuje u Teatro de Liceu u Barceloni, Opera La Monnaie u Bruxellesu te Opera National du Rhin u Strasbourgu, gdje ostvaruje niz zamijecenih i hvaljenih basovskih uloga: Modrobradi (Dvorac Modrobradog), Gurnemanz (Parsifal), Inkvizitor (Don Carlo), Fafner i Fasolt (Rheinglod i Siegfried), Hunding (Walküre), Saltan (Car Saltan), Sparafucile (Rigoletto), Balthasar (La Favorita). Njegova izvedba uloge Vodenjaka u operi Rusalka u glasovitom Teatro Colon u Buenos Airesu dobila je nagradu publike za najboljeg interpreta operne sezone 2017/18, dok je 2017. izveo ulogu kneza Hovanskog iz opere Hovanščina u londonskom Royal Albert Hallu na manifestaciji BBC Proms.
Pandemija bolesti COVID-19 nakratko je odgodila niz važnih gostovanja, kao sto su Glyndebourne festival u Velikoj Britaniji, Festival Aix en Provence te čak tri dogovorene produkcije u Metropolitan Opera u New Yorku, ali vec u proljeće 2022. on debitira na sceni Metropolitana kao Sparafucile u Rigolettu. Čest je gost prestižnih europskih koncertnih kuća i dvorana poput Berlinske filharmonije, Concertgebouw Amsterdam, Konzerthaus Beč, Konzerthaus Berlin itd. U svojem bogatom izvođackom iskustvu biljezi i suradnju s poznatim dirigentskim imenima: Riccardo Muti, Kiril Petrenko, Semjoj Bičkov, Ivor Bolton, Marco Armiliato, Sir Mark Elder, Kent Nagano, Adam Fischer, Sir Donald Runnicles, Marc Albrecht, Michael Jurowsky, Alexander Vedernikov, Bertrand de Billy, Alain Altinoglu itd. Posebno valja istaknuti uspješnu suradnju s istaknutim opernim režiserima kao što su Robert Carsen, Calixto Bieito, Dmitrij Černijako, David Alden, Casper Holten, La Fura dels Baus, Alex Ole, Hans Neuenfels, Romeo Castelluci.
Budući njegovi projekti uključuju nove glazbene i interpretativne izazove u produkcijama Opere u Dresdenu, Bečke drzavne opere, Teatra Real u Madridu, a posebno se raduje novom pozivu na scenu Metropolitan Opere u New Yorku već u jesen 2024.
--
Napomena: Koncert je u izravnom prijenosu Hrvatske radiotelevizije.
--
