U Dubrovniku je za javnost otvoren jedinstveni kompleks ljevaonice metala s konca 15. stoljeća koji je smješten podno tvrđave Minčeta, prostoru poznatu široj javnosti kao scena brojnih predstava Dubrovačkih ljetnih igara. No u 13. stoljeću, kada se današnja povijesna gradska jezgra tek opasala zidinama, bio je to prostor tzv. kliješta, fortifikacijskog elementa koji se sastojao od u gradsko tkivo uvučenoga pravokutnog areala na čijim su uglovima stajale kule radi njegova flankiranja. Naime, pri osvajanju grada neprijatelj bi navalio na uglove gradskih bedema, dok bi branitelji, namamivši osvajače u kliješta, nanosili neprijatelju ozbiljnu štetu u ljudstvu napadajući ga s ugaonih kula. Te ugaone kule bile su tvrđava Minčeta i kula Gornji ugao. U 15. stoljeću te dvije kule izravno se povezuju gradskim zidom pa tako kliješta kao obrambeni element nestaju, no postaju sastavni dio grada koji će dobiti važnu i vrijednu ulogu. Postaju industrijska, metalurška zona u kojoj se pripremao barut, ali i lijevala bronca te proizvodilo oružje. Bilo je to idealno mjesto za vrijedan i vitalan sadržaj u ono doba, jer je bio u gradu, ali zaštićen gradskim zidinama, a opet odvojen od stambenoga dijela kako bi se stanovništvo zaštitilo od dima i smrada, ali i spriječilo eventualno širenje požara.

Namjeravajući obnoviti kulu Gornji ugao i otvoriti je za javnost, Društvo prijatelja dubrovačke starine, udruga građana koja tako vrijedno skrbi za baštinu Grada, ali i onu širega dubrovačkog područja, koja ujedno upravlja dubrovačkim gradskim zidinama, poduzelo je sustavna arheološka istraživanja 2005, 2007. i 2008. na prostoru srednjovjekovnih kliješta koja su iznjedrila iznenađujuće otkriće. Osim što su se u nasutom prostoru pronašla izvorna vrata u kulu Gornji ugao, ispred njega pronađeni su ostaci arhitekture ljevaonice sa svim njezinim originalnim sadržajima: talionicom, kaluparnicom, bazenima s vodom, kanalom s taložnicima te spremištem pijeska. U talionici pronađeni su dijelovi četiriju kamenih peći, od kojih su tri služile za taljenje metala, a jedna za staklo ili vosak. U kaluparnici pronađen je u zemlju ukopan veliki kameni kalup koji je služio za izradu kalupa topova i zvona kao i niz monolitnih kamenih kalupa za šuplje topovske kugle, manje pune kugle kao i za tanad. Tu su također pronađene četiri manje peći za zagrijavanje manjih talioničkih posuda. U spremištu pijeska pronađen je pješčani materijal koji se sastojao od kaolinske gline i silicijeva dioksida poznat kao zemlja za ljevačke kalupe. Na lokalitetu pronađeni su i kameni piloni koji su nosili krovišta nad ljevaonicom. Također, pronađeni su dijelovi grafitnih talioničkih posuda, sedrene cjevčice za upuhivanje zraka u peći, troska, fragmenti željeznih topovskih kugli, okrugla tanad za muškete i puškone, ali i svakodnevni pribor poput škara. U zemljanom nasipu koji je ispunio prostor nakon velikog potresa 1667. pronađeno je i dosta fragmenata keramike.

Veliko otkriće omogućilo je zajedničku prezentaciju kompleksa ljevaonice metala s unutrašnjosti kule Gornji ugao. Nad lokalitetom ljevaonice izvedena je armiranobetonska ploča koja služi mladim Dubrovčanima kao sportsko igralište, a posebno efektno rasvijetljena ljevaonica razgleda se s prozirne metalne uzdignute staze koja vodi do svih bitnih i nadasve zanimljivih dijelova. Kula Gornji ugao, osim što je konzervirana i konstruktivno ojačana, u unutrašnjosti dobila je lijepu i s konzervatorskog aspekta prihvatljivu samostojeću transparentnu četverokatnu konstrukciju u kojoj su, osim sanitarnih sadržaja i prostora namijenjena funkcioniranju cjelokupnog arheološkog parka, prezentirani svi arheološki pronalasci te pojašnjeni bitni elementi kako povijesnoga razvoja prostora tako i rada ljevaonice te podrijetla pronađenih kalupa i keramike.

Otkriće i prezentacija dubrovačke dobro očuvane povijesne ljevaonice iz 15. stoljeća, koja je funkcionirala sve do 17. stoljeća, na svjetlo dana donosi jedinstven arheološki kompleks industrijske zone koji, koliko nam je poznato, u Europi nema sličnoga. Svjedoči da je Dubrovačka Republika uspostavila za ono doba vrlo važnu industriju – proizvodnju oružja, ne samo za vlastite potrebe nego i za izvoz u Sredozemlje i na Balkan, te se time svrstala u ne baš brojne proizvođače vatrenog oružja. A sam Grad dobio je nov, vrlo zanimljiv i atraktivan sadržaj, koji će zasigurno još više pridonijeti njegovoj atraktivnosti i povijesnoj zanimljivosti, a koji još jednom svjedoči i o visokoj civilizacijskoj razvijenosti zlatnoga doba Dubrovnika.

Patricija Veramenta, Vijenac, 2012.